Tommy Emmanuel, neokrunjeni princ akustične gitare, na svom je putu osvajanja planete ponovno svratio u Zagreb. Ovog je puta Australac to učinio nastupom u dvorani Lisinski pred vjernom publikom koja ga rado iščekuje i revno hodočasti njegovim pojavljivanjima u Hrvata. Njegovo treće gostovanje u Zagrebu, ako je suditi po ispunjenoj dvorani, samo je dokaz da se ovdašnja publika i Tommy Emmanuel jako dobro slažu.
Iako sam prije samog početka bio, blago rečeno, skeptičan, obzirom da sam već vidio sve njegove zagrebačke nastupe, sa njegovim prvim pojavljivanjem na scenu shvatio sam da će ovo ipak biti nešto drugačije.
Dvorana Linsinski kao antipod zadimljenim i bučnim nočnim klubovima bacila je jedan sasvim novi pogled na Emmanuelovu glazbu. Uglađena i mjestimično starija publika, sjedeća mjesta, odlična akustika i čovjek koji će sve to, suvereno i u svom jedinstvenom stilu, uobličiti u dva i po sata jako dobre zabave. I to je upravo ono što ovog Australca toliko odvaja od ostalih gitarističkih virtuoza koji svojim larpurlartističkim sviranjem imaju samo jedan cilj, a to da dospiju na naslovnice gitarističkih magazina. 
Tommy Emmanuel svoj vješti ‘finger style‘, kako ga sam naziva, koristi isključivo kao izraz vlastitog temperamenta i onoga kako on sam doživljava glazbu. I tu se možda krije razlog zašto vam koncerti Tommy Emmanuela, ma koliko ih često vidjeli, teško mogu dosadit. Čovjek svira ono što mu se svira, i zato nikada ne odsvira isto. 
Njegov jučerašnji nastup u Lisinskom bio je promišljen, ali istovremeno i dovoljno spontan da uspostavi kvalitetnu komunikaciju sa publikom. Od njegovog sviračkog umijeća, možda više zadivljuje njegova sposobnost da publiku gotovo hipnotički fokusira svojim teatralnim nastupom prepunom dinamike, spajajući eksplozivne dionice razorne snage, sa blagim i nježnim zvukovima na granici čujnosti, katkada čak i u istoj pjesmi. Neprikosnoveni showman nasmijavao je publiku gotovo svakom svojom pjesmom pokazujući da čak i tako ‘distancirani’ prostori poput dvorane Lisinski mogu nalikovati vašem najdražem bircu na nedjeljnoj kavi.
Zaredale su se mnoge njegove poznate obrade The Beatlesa, Elvisa ali naravno i nezaobilazne autorske kompozicije “Classical Gas“, “I’ve Always Thought Of You“, “Train To Dusseldorf“, pa srcedrapajuća “I Still Can’t Say Goodbye“, bubnjarsko-gitaristička “Mombassa“, zatim novije kompozicije, indijanska “Lewis & Clark“, kaubojsko-havajska “Cowboys Dream” i tako dalje.
Naravno, showman poput Tommyja ne bi propustio svoj nastup začiniti i ponekim gostom, pa je tako ugostio američku pjevačicu, njegovu čestu pratilju na koncertima (hm.. hm..) Lizzie Watkins s kojom je odsvirao nekoliko stvari. Nije zaboravio niti na svog ‘starog’ prijatelja Damira Halilića-Hala, s kojim je uz Meri Trošelj odsvirao hit “Speak To Me” s Halovog albuma “Infinity“, a kao glavno iznenađenje-gost, uz veliko oduševljenje publike (mislim da su se ženske dosta čule), pojavio se ni više ni manje nego Gibonni, koji je zajedno s Emmanuelom premijerno predstavio zajedničku pjesmu s Gibonnijevog novog albuma.
Kraj koncerta obilježen je Emmanuelovim remek-djelom, zasigurno najluđoj stvari ikada odsviranoj na jednoj jedinoj akustičnoj gitari, pjesmom pod nazivom “Initiation“, koja svojom atmosferom tako autentično govori o jednom aboriđinskom ritualu inicijacije. Uslijedio je zatim bis s Lennonovom “Imagine” nakon čega se vidno raspoložena publika rasplinula u hladnu zagrebačku noć.
Foto: T.C.
Zahvaljujemo Olympusu za ustupljenu foto opremu: Olympus E-500 + Zuiko Digital 14-54mm 1:2.8-3.5 + Zuiko Digital 50-200mm 1:2.8-3.5 s kojom smo imali prilike fotografirati ovaj koncert, a fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.
