Drugi dio druge večeri 19. Proljetne revije jazza bio je rezerviran za ‘domaće’ snage: Renato Rožić Consort. Projekt koji publici predstavlja zanimljiv crossover između jazza, funka, hip-hopa s jedne, te klasičnih djela Antona von Weberna ili Ravela s druge strane.
Consort objedinjuje neke od najvećih hrvatskih jazz izvođača i s ekipom vrhunskih njemačkih glazbenika, osim samog Renata Rožića na gitari tu su i Matija Dedić na klaviru, Rhoadesima i MicroKorgu, Saša Nestorović na sopran i tenor saksofonima, Jan von Klewitz na alt saksofonu, Davor Križić na trubi, Martin Gjakonovski na kontrabasu, Krunoslav Levačić na bubnjevima i mladi DJ Resq za turntablesima (hrvatski jezik bi stvarno morao pronaći prijevod ove riječi, budući da se radi o punopravnom instrumentu), te kao gost večeri na dvije skladbe Goran Delač.
Ova imena sjajno zvuče na papiru. Zvuče toliko dobro da jednostavno obećavaju vrhunski glazbeni doživljaj. No, u stvarnosti…
Sama glazba je zanimljiva. Bilo bi bezobrazno reći da nije. Ideja ‘prekomponiranja’ djela koja je Anton von Webern pisao za klavir u aranžmane za jednu ovakvu postavu glazbenika je hvalevrijedna, čak mi se (uglavnom) sviđaju i aranžmani… ali, imam prigovore na izvedbu.
Naime, kao što i sami možete izbrojati, radi se o nonetu. Veliki sastavi moraju biti vođeni. U smislu da mora biti netko tko određuje koja je čija uloga, kolika je čija uloga i kada tko nastupa, a kada se tko mora držati u pozadini. Ovo bi, koliko sam ja shvatio, trebala biti uloga samog Renata Rožića. No, on je nije uspio ostvariti.
U dobrom dijelu pjesama nastajala je situacija u kojoj svi soliraju. Tj. događalo se da npr. za vrijeme solo dionice Saše Nestorovića Kruno Levačić jednostavno digne dinamiku, nadglasa saksofonista i ode u dug i efektan prijelaz čime zasjeni i prekine ideju solo dionice na saksofonu. Ili, npr. da za vrijeme solo dionice na alt saksofonu Jana von Klewitza Levačić uspori ritam dvostruko, što opet primorava saksofonista da mijenja svoje ideje i svoj koncept.
Matiji Dediću, koji je sjedio za klavirom (koji se dosta slabo čuo) očito bi s vremenom postajalo dosadno, te bi svako malo (u nepravilnim vremenskim intervalima) osjetio potrebu ispucati se zvukovima s MicroKorga. Kažem zvukovima, jer se tu nije radilo o melodiji, nego isključivo o nepovezanim izbojima energije, koji, po mom mišljenju, isključivo smetaju.
Također, Krunoslav Levačić svira previše. Ne bih htio ispasti mali bezobraznik koji samo kritizira, iznimno poštujem i cijenim Krunu Levačića (i Matiju Dedića, kad smo kod toga) i njegovu vještinu i znanje, ali ovaj način na koji je svirao je prikladan triju, kada treba popuniti puno prostora.
Nikako se ne uklapa u zvuk noneta, gdje bi se moralo znati tko je kada u prvom, a tko u drugom planu. Pogotovo kada se radi o sastavu koji ima i DJ-a, bilo bi dobro da DJ i bubnjar rade zajedno nadopunjujući jedan drugoga, a ne da DJ Resq mora tražiti praznine kada može tu i tamo ubaciti koji sample ili scratch.
Također, brass sekcija djeluje dosta neuvježbano. Uglavnom se, naime, u aranžmanima javlja situacija kada dva saksofona, truba i gitara sviraju glavnu temu. Meni je jasno da je tema raspisana tako da svaki instrument svira svoj glas, ali te su teme zvučale dosta klimavo, kao da ti ljudi prvi put vide te note u životu i isključivo se koncentriraju da odsviraju što je na papiru da uopće ne čuju zvuk benda.
Još jednom, ne želim ispasti bezobrazan i drzak, cijenim i poštujem znanje i vještinu svih umjetnika na pozornici, ali zvučali su kao da nikad prije nisu vidjeli ili čuli skladbe i jedan drugoga.
Jedini koga iskreno moram pohvaliti je Martin Gjakonovski. Očito je da on ima iskustva sviranja u velikim sastavima i da zna kada se treba dati u prvi plan, a kada povući u pozadinu. Možda je to zbog prirode njegovog instrumenta, ali mislim da je to ipak jedno umijeće i vještina koju glazbenik treba razviti. Bas je stalno zvučao puno, kvalitetno, zanimljivo, a opet, nikad se nije nametao više od potrebnog.
Dakle, Renato Rožić Consort zvuči kao da je stalno prisutno bar dva instrumenta previše. Gužva, buka, dionice gdje bi instrumenti trebali zvučati kao jedan ne zvuče tako… Dodamo li tome činjenicu da se članovi benda konzultiraju o notnim zapisima među pjesmama, te da Renato vidljivo odbrojava članovima taktove do promjene dionice, pitamo se je li Consort uopće imao koju probu, ili su se uzdali da će ih izvući visoka individualna kvaliteta?
Za zaključak: skladbe su dobre. Aranžmani su odlični. Ideja crossovera jazza, funka i hip-hopa s klasikom je hvalevrijedna. Kombiniranje tradicionalnih i modernih instrumenata na jazz sceni je interesantno i šarmantno. Izvedba je loša. I na tome, po mom mišljenju, Consort treba raditi.
foto: Davor Hrvoj
