Mjesto radnje: Palach, Rijeka. Vrijeme: subota, 21.1., kišovito. Akteri: Seven That Spells, Tigrova Mast, kolega Crni i ja. Doživljaj: neprocjenjiv. O čemu se ovdje radi? Radi se o dva duhovita instrumentalno-psihodelična benda, dva projekta petorice iznimnih glazbenika koji imaju jedan užasno veliki problem. Predobri su. Toliko dobri da su neslušljivi za prosječno uho. Thumb (plakat) dovoljno prikazuje duhovitost koja je u glazbi uvijek dobrodošla. Naročito, subotom.
Prvi su zabljesnuli Seven That Spells. Projekt Nike (gitara), Dede (bubnjevi) i Malog (bas) koji zvuči poput nadrogiranog šizofreničnog Mike Oldfielda. U kutku se čuju i komentari poput Hendrixovog rođendana, kritičari ih pak uspoređuju s Ozric Tentecles i Pink Floydom. To sve ima smisla. Instrumentali su bez dugog premišljanja nešto najbolje što Hrvatska nudi. Makar u svom žanru. I razigrani bubanj i glasni bas caruju svojim domenama, ali moram dodatno istaknuti gitaristu Niku Potočnjaka koji se sa gitarom (uz dosta dodatnih efekata) zaručio.
‘John Mullins’ izgled (čitaj: prosječni američki vijetnamski veteran) sretnih čudaka i filozofija skidanja do pasa jest nastup Tigrove masti. Postava se mijenja, ali fantazista ostaje. Gitare više nema, ona preuzima oblik Korg klavijature, ali ideja je i dalje ista. Instrumentali žestokih brzih ritmova koji dodaju dimenziju stripa, jednog nadasve komičnog stripa. 
Da stripovi imaju soundtrack, Tigrova mast bi bila čest gost u zahvalama. Tigrovi su vrlo zahvalni jer za 20 kn možeš čuti personifikaciju Hendrixa, nadrogiranog Franz Liszta, kućnu verziju Fleae (RHCP) i jedan par društveno neprihvaćenih bubnjara.
Ovakvo nešto zadnjih pet-šest godina rade i Disco Biscuits u SAD-u. Najbolji instrumentalni bend za koji nitko nikad nije čuo. Kako je to moguće? Prosječan slušatelj nije zainteresiran. Time je sama moguća zarada ograničena. Rizik prevelik. Diskografske kuće se ne interesiraju. Oni ostaju poznati samo internom krugu koji se furaju na Disco Biscuitse.
U ovom slučaju, na Tigrovu mast. Daj bože da griješim. Ne vole svi pop, ali se i osuđuju na marginalne skupine. No, dešava se da, uz veliku pomoć glazbene mašinerije, kojekakvi tigrići isplivaju. Volio bi čut da smo i mi pomogli.
Članovi ‘proljetne‘ udruge RiRock su još jednom pokazali da ‘kad se male ruke slože’ princip pali i da nema straha za riječku rock egzistenciju. Zanimljivo je da je ova dva simbiotična benda doveo Grga (Školjke). Tako je organizacija koju obično rade dva stalna organizatora malo alternativnijih koncerata, zapravo, dobila veliku podršku od samih glazbenika koji se rado angažiraju kako bi dovela imena koja žele upoznati sa gradom vječnog rokenrola. Nije loše. Ili kako kaže Niko: “Super…?”.
Foto: Igor Crnković
