The Men u Močvari: Gdje je nestao polet?

Petnaest minuta prije najavljenog početka koncerta skupine The Men u Močvari je bilo 17 ljudi.

Hvatala me tjeskoba jer sam očekivao rockerski delirij poput onog na Japandroidsima u brzo prežaljenom Purgeraju i nadao se da ću pisati o “koncertu koji ulazi u kolektivnu memoriju glazbenih nastupa” ili “raspetim grlima mokrih fanova u prvim redovima“. Prva tvrdnja je bliže istini – The Men su dali sve od sebe i napravili intenzivnu atmosferu koja je smjenjivala melankolične i poletne melodije, obje obavijene bučnim gitarama.

Močvara je se s vremenom ipak popunila, no ne mogu bježati od činjenice da smo s jedne strane dobili momke koji su pružili sve što mogu, a s druge su strane gledali u publiku koja je s pivom u ruci pomalo hopsala i klimala glavama, bez onog delirija kojeg sam očekivao ili bar htio.

Prijatelju koji nije poslušao svježu ploču “New Moon” pričao sam da je pola novih pjesama opuštenijeg tipa, s akustičnim gitarama i u pratnji klavira, dovoljno spore da zapravo čujemo što bruklinska petorka pjeva. Opis i dojam su mi pali u vodu od prvog takta.

Navala buke s pozornice nalikovala je onome kako zamišljam rane nastupe MC5 i The Stoogesa, frenetičan napad bukom i distorzijom, uz dodatak usne harmonike koje u nekom smislu reda drži bubnjar. Ono što su nekada bili mračni i znojni podrumi Detroita sad je bila zagrebačka Močvara, koja zbog odabira datuma nažalost nije bila prepuna nabrijane mladeži željne energije tako da je bend u par navrata morao pozivati publiku da se približe pozornici i slobodno zaplešu.

Iako niti jedan instrument nije ostao prigušen i neiskorišten, tri gitarista u prvom planu stvorili su zamah koji nije stajao do kraja koncerta. The Men se nisu pripremali ili postepeno dolazili do žešćih pjesama, ponekad nisu ostavljali prostora ni za pauzu između njih – abrazivno pilanje gitarama i žrtvovanje znoja i krvi na toj maloj pozornici krenulo je od početka.

Buka je jedva dopuštala da kroz isprepletene gitare prolaze bar znakovi vokala, čak i kod novijih pjesama koje na pozornici unatoč utjecajima Neila Younga ili Toma Pettya opet zvuče kao bis koncerta Sonic Youth, distorzija i nervozna kakofonija s naznakama melodija koje dolaze iz pojačala.

Gotovo popunjena Močvara imala je prilike uživati u jednom od boljih inozemnih gostovanja u zadnje vrijeme, definitivno najboljem koncertu ove godine i slušati impresivan bend koji je unatoč manjku koherentnosti na novom albumu pokazao da ima širi raspon od sirovog garage rocka koji kroz Ty Segalla i druge ponovno doživljava svoju renesansu.

Ne mogu se oteti osjećaju da je loš termin zaslužan za to da se nisam mogao opustiti do kraja, a sličan dojam dobio sam i s lica drugih posjetitelja. Možda lokalcima pjesme nisu dovoljno poznate ili jednostavno nismo imali dovoljno volje, no od The Men smo dobili više nego smo im vratili natrag. Atmosferu i osjećaje sa strane, nastup je bio energičan i snažan, vrijedan zapisivanja i pamćenja, dovoljno uvjerljiv da bih garažu The Men poslušao ponovno.