Možda ih najbolje pamtite po obradi kultne “Mrs. Robinson“, no sinoć su za Zagreb izvukli sve aseve iz rukava osim tog. Riječ je o Lemonheadsima, sastavu koji je vrhunac slave doživio albumom “It’s a Shame About Ray“ u razdoblju kariranih košulja i alternativnog rocka – u dražesnim devedesetima. U sastavu su se članovi izmjenjivali kako vjetar zapuše, tako da je poprilično teško uopće popratiti bendov timeline bez vizualnih pomagala – ključni član, Evan Dando, jedini je opstao od početaka benda pa sve do današnjeg dana.
Prije nego što su nam predstavili svoj podugačak set (više od dvadeset pjesama, ako se ne varam), mali dio publike koji je uranio u Tvornicu kulture zagrijao je predizvođač – Karl Larsson. Karl Larsson švedski je izvođač koji će određenoj publici možda biti poznatiji po svom matičnom bendu, Last Days of April. Simpatičnom kantautoru bio je ovo prvi put na hrvatskoj pozornici; iskoristio je tu priliku da predstavi po nekoliko svojih stvari sa samostalnih izdanja, poput “Off The Cliff“, ali i pjesme benda, kao “Someone For Everyone“. Svojim poetičnim nastupom gdje igra ulogu karakterističnog ogoljenog indie glazbenika stvorio je intimno raspoloženje; iako to zaista nije nešto što već nismo čuli bezbroj puta, primjetila sam kako ga je šačica ljudi s pažnjom slušala, a i samoj mi je nekoliko pjesama uhvatilo pozornost. Vrlo lako bih ga mogla zamisliti na kantautorskoj večeri u sklopu Začarane Močvare ili nekog sličnog akustičnog događanja. Čini mi se da u Zagrebu uvijek ima prostora za takve glazbenike, makar ih već ima koliko hoćeš.
Jednom kad je Larsson priveo svoju posljednju melodiju kraju, počela sam se iskradati u mali pogon za brzinsku ‘puš pauzu’ i pivu – ubrzo će se ispostaviti da nije bilo potrebe za brzinom s obzirom na to da će bend kasniti pola sata, ali u redu. To sam vrijeme iskoristila promatrajući publiku koja je došla na koncert svog omiljenog benda – i tu sam primjetila kako je popriličan postotak publike starija generacija. Kad kažem ‘starija generacija’, mislim na ljude koji su, kad zbrojim dva i dva u glavi, baš u vrijeme bendovog vrhunca bili u teen ili pak u dvadesetim godinama – očito su došli uživati u bendu njihove mladosti. Potom se opet malo okrenem i vidim i dosta mladih; u kariranim košuljama, u Nirvaninim majicama, pa i u majicama Lemonheadsa… Mada neke od navedenih stvari ni danas nisu rijedak prizor (s obzirom da je hipsteraj oteo grungy stil devedesetih) – zaista sam se počela osjećati kao da sam ušla u vremenski stroj koji me odveo u to neko razdoblje za koje sam premlada da ga se uopće sjećam… Počinjem shvaćati kako se Marty McFly osjećao u “Back to the Future“. Napokon se bend popeo na pozornicu i time označio kraj mojem blesavom promatranju ljudi.
Kako sam malo promatrala setliste posljednjih koncerata benda, zaista me zanimalo koliko će im vremena trebati da odsviraju 20+ pjesama. Rezultat me iznenadio; doista dugačku setlistu odsvirali su u tek sat vremena i petnaest minuta. Razlog tome je što nije bilo nikakvih stanki između pjesama; jedna se pretakala u drugu. Nisam sigurna što misliti o tom potezu; svakako je pozitivno što su naglasak stavili na glazbu i kako što dojmljivije i uspješnije iznijeti presjek svoje karijere – ipak mislim da su zagriženiji fanovi ostali razočarani što su se jedine riječi upućene publici svele na “hello Zagreb“, “thank you“ i “goodbye, Zagreb“. Osobno nisam imala problema s time.
Koncert je obuhvatio neke najpoznatije hitove Lemonheadsa, kao “My Drug Buddy“ s kojom su i započeli, zatim “It’s A Shame About Ray“, “The Great Big No“, “Rudderless“ i sjajnima “I Just Can’t Take It Anymore“ i “Into Your Arms“. Osim starih, posebno mi dragih obrada od Smudgea – “Tenderfoot“ i “The Outdoor Type“, na setlisti su mjesto pronašle i obrade s posljednjeg albuma, “Varshons 2“, od kojih sam posebno uživala u “Can’t Forget“ od Yo La Tenga i “Unfamiliar“, coveru od The GiveGoods.
Ono što mi se ipak najviše svidjelo bio je Dandov solo dio, koji je, kao i čitav nastup, također bio mješavina njegovog solo materijala, bendovih originalnih pjesama i obrada drugih izvođača. Tako je svirku otpočeo s mojim osobnim favoritom, “Hard Drive“ s njegovog solo albuma iz 2003., nastavio s “Being Around“, a završio s divnim klasičnim pjesmama od Shelley Plimpton i Big Stara – “Frank Mills“ i “Night Time“.
Vjerujem da su obožavatelji zadovoljni; bend im je pružio pjesme zbog kojih su i došli – jedino što svoju zahvalu baš nisu ni mogli iskazati zbog brzanja iz pjesme u pjesmu kako bi obuhvatili što veći dio svog opusa u malo vremena.
Nakon Evanovog solo dijela, bend se vratio na pozornicu i uložio zadnje od sebe pjesmama “Break Me“ i “Confetti“, da bi konačno proglasili kraj svog posjeta Tvornici kulture. Bend nečije mladosti oprostio se od Zagreba i odveo devedesete u sljedeći grad na turneji.
