The Last Poets – što smo mi to sinoć gledali?

The Last Poets je skupina umjetnika koja se okupila početkom ’70-ih u Harlemu (New York) oko rođendana Malcoma X-a, a ubrzo nakon smrti Martina Luthera Kinga, čiji je cilj svojim izričajem podržati ljudska prava, zdrav razum, ljubav među ljudima i slične vrijednosti (na koje se danas pomalo i zaboravlja).

U svrhu ovoga skupina je, osim samostalnih albuma, surađivala i s nekim od aktivnih udruga koje su se u to vrijeme borile za ljudska prava i pogotovo prava afro-američke manjine u SAD-u. Poznati po tome što svojim radom udarili temelje budućoj kulturi hip-hopa, The Last Poets su bili jedno od zanimljivijih imena na ovom, šestom Vip Zagreb Jazz Festivalu.

Nakon što sam preslušao dio njihovog opusa, znao sam da će se ove večeri nešto zanimljivo dogoditi u Zagrebu.

Molim da primjetite zamjenicu ‘nešto’ u prošloj rečenici. Ona je upravo namjerno odabrana. Zato što ja sam nisam siguran što se točno dogodilo sinoć u ponovno jako ugodno popunjenoj dvorani ZeKaEm-a. Taj nastup je imao elemente različitih stvari, no ipak, ne mogu vam sa sigurnošću reći čemu sam ja to prisustvovao…

Mnogi će pomisliti: “O čemu ti govoriš, pa bio si na koncertu?!”. Jesam… i nisam. Da, bilo je glazbe. I bilo je groovea, dapače, muzičarski dio ekipe The Last Poetsa fantastično je odradio svoj posao. Uz ogradu da zvučim malo rasistički, ali svirali su groove kakav samo crnci mogu odsvirati. Od onog najboljeg funka iz ’70-ih, preko utjecaja afričke glazbe, ritmova i napjeva, do sjajne distorzije u čast Jimija Hendrixa… svega je bilo.

A opet, ne bih rekao da je to glazbeni koncert, jer to što izvode The Last Poetsi nisu glazbene skladbe. Ne mogu reći da oni pjevaju o nečemu, oni koriste svoj jedinstveni stil kako bi prenijeli poruku i pobudili neke duboko skrivene emocije u ljudima. Kao da im je cilj da se ogledamo oko sebe, razmislimo svojom glavom i krenemo mijenjati svijet. Tu nije bilo (mnogo) pjevanja i nije bilo (mnogo) suradnje vokala s glazbom. Glazba je više bila kao kulturološka pozadina koja je samo dodatno razbuktavala energiju pjesnika.

Ako to nije bio koncert (ili, bar samo koncert), o čemu se onda tu radilo? Je li to bio pjesnički recital? Ako jest, onda to u svakom slučaju nije bilo nimalo nalik ni jednom od pet recitala koje sam u životu imao priliku čuti. The Last Poets naglašavaju da su njihovi tekstovi u stvari poezija. No, tu je bilo više od poezije.

Tekstovi koji su mnogo bezobrazniji, ali i iskreniji od mnoštva poezije na koju smo navikli, tekstovi koji nas tjeraju na razmišljanje i ponovno kritičko osuđivanje svijeta oko sebe, umotani u zvuk teškog probijanja Afro-amerikanaca u konzervativnoj ‘bijeloj’ sredini, s dahom Afrike oko svega toga… Ne, ne bih to ograničio samo na poeziju. To je bila i lekcija iz poezije, ali istovremeno lekcija i iz sociologije, i iz filozofije, i iz povijesti.

“Ti, čovječe, ništa ne razumiješ, pa to je bend koji je poznat kao preteča hip-hopa! Pa sve što si čuo je samo najobičniji rap u svojim počecima!!”. Možda. Ali, opet… Da, sigurno je da su The Last Poets udarili temelje današnjoj hip-hop kulturi. Sigurno je da je upravo njihova kombinacija izgovaranja teksta uz nevjerojatan groove inspirirala kasnije glazbenike da ostvare hip-hop pokret. No, bilo bi mi iskreno neugodno u jednom članku usporediti The Last Poets i neke od današnjih hip-hop zvijezda koje staju iza svojih parola “I’ve got hoes in different area codes!”.

Poetsima nije bilo do skupih auta, skupih odijela i skupih (ili jeftinih?!) djevojaka. The Last Poets imaju stav, nešto što je danas u hip-hopu gotovo i zaboravljeno, ili bar uspješno utopljeno među dolarske novčanice i guzice i sise. Stav o revoluciji, o mijenjaju svijeta, koje počinje čovjek sam iz sebe… Stav o svijetu u kojem razum i ljubav prevladavaju nad novcem i željom za moći… Stav koji reflektira misli sredine iz koje su došli, potlačene sredine afro-američke zajednice u SAD-u sedamdesetih… Stav koji je toliko bezobrazan da se usuđuju izaći na američku nacionalnu televiziju s pjesmom “Americans are Terrorists”, ali s toliko dobrim argumentima da se svi zapitaju nisu li u pravu… Ne, ovo nikako nije bio hip-hop nastup, bar ne onakav kakve ja poznajem.

I dalje ne znam točno što je to bilo. Na momente je nalikovalo na propovijed. Kao da je netko doveo jednog od onih crnačkih svećenika koji na svojim propovijedima urla svoje parole dok masa glasno odobrava. Istina, bilo je i toga sinoć.

No, opet, kakva bi to bila propovijed, uz žestok funk koji praši, uz teme poput rasističkog klanja crnaca po Americi u šezdesetim i sedamdesetim godinama, uz, na kraju krajeva, napada po različitim crkvenim ustanovama koje su moćnicima na momente služile samo kao alat za ostvarivanje veće moći nad narodom… Ne, nije to mogla biti propovijed.

Pala mi je na um i fraza ‘Politički miting’. Uistinu, postojali su elementi političkog mitinga. Na pozornici su naši heroji, koji nam se obraćaju, glasno govore svoje misli, svoje stavove i ‘standardnu’ priču o tome kako je trenutno svijet na dosta lošim postulatima i kako ga treba mijenjati… Mi u publici klimamo glavom i glasno odobravamo… Za one kojima se ne da razmišljati tu je i bend koji praši fantastičnu glazbu s kojom se mogu poistovjetiti… A opet, nije politički miting. Jer, kad bi to bio politički miting, tada bi se radilo o stranci koja promovira slobodu, ljubav i razumijevanje.

Stranci koja ispred novca, cenzure, moći i vlasti stavlja jednakost, poštovanje i nadu. Stranci čiji prvaci ne stavljaju sebe na prvo mjesto, već poručuju kako svijet moramo promijeniti mi sami, počevši svatko od sebe. Stranku koja zagovara svijet kakav bi uistinu bio ljepši od onoga na kojeg smo danas navikli. Ne mogu ovo nazvati političkim mitingom, jer za ovakvu stranku ja još nisam čuo, niti moj mali razum može pojmiti da bi takva stranka mogla postojati.

Pa što sam ja to onda gledao sinoć? Ne znam. Bilo je fantastično!