Treća i posljednja večer petog Zagreb Jazz Festivala (što da vam kažem, samo tri koncerta ove godine, ipak je recesija), rezervirana je za Terenence Blanchard Quintet. Iako iza njega stoji dugogodišnji rad, suradnja s poznatim glazbenicima (Lionel Hampton, Wynton Marsalis, Art Blakey) i dva Grammyem nagrađena albuma, Terence Blanchard bio je najveća nepoznanica festivala.
A na kraju se ispostavilo da su upravo oni pružili najbolju izvedbu. Zanimljivo, ovo se već nekoliko puta dogodilo na Zagreb Jazz Festivalu, da ‘najmanje ime’ odsvira najbolji koncert (World Saxophone Quartet, The Joshua Redman Trio).
Terence Blanchard Quintet, koji uz samog Blancharda na trubi čine i Fabian Almazan na klaviru, Kendrick Scott na bubnjevima, Michael Olatuja na kontrabasu i Brice Winston na saksofonu, dočekalo je ponovno gotovo do posljednjeg mjesta ispunjeno kino SC. A oni su bili na visini zadatka i pružili ljudima nezaboravnu izvedbu.
Koncert je počeo solom na kontrabasu Michaela Olatuje. I to solom koji se polako razvija iz jedne lako pamtljive i monotone teme, što me u jednom trenutku podsjetilo na australski bend The Necks. No, ipak, samo podsjetilo, jer je Olatuja svoj solo razvio mnogo brže i šire nego što to rade australski jazz majstori. Vrlo skoro se Olatuji priključila i čitava ritam sekcija, a onda na pozornicu izlaze i sam Blanchard i saksofonist Winston.
Početak svake pjesme obilježavao je isječak iz predavanja doktora Cornela Westa, za kojeg nam je sam Blanchard kasnije objasnio da je jedan od najvećih sveučilišnih umova u Americi danas.
Terence Blanchard Quintet zvuči… zanimljivo. Jako dobra ritam sekcija u sastavu bubanj, bas i klavir koja ne pribjegava očitim rješenjima, već mnogo improvizira u i van okvira ritma, no uspješno zadržavajući puls i tijek skladbe, sjajno je nadopunjena trubom i saksofonom, koji na momente sviraju kao klasična brass sekcija, držeći se dogovorene teme, a kasnije odlaze u zanimljive solo dionice istražiti mogućnosti melodije, ritma i zvuka.
Dodamo li na sve to još i sampleove govora dr. Westa i različite efekte na trubi i klaviru, dobivamo interesantnu i modernu kombinaciju zvuka koja vas prikuje za stolac i jednostavno tjera da slušate što će ići sljedeće.
Da ih moram usporediti s nekim, najbliže što sam čuo je Dave Douglas Keystone Sextet (koji smo imali priliku čuti na NO Jazz festivalu u istoj dvorani pet godina ranije). No, kod Douglasa je malo više bila izražena elektronika (što je i logično, budući da je uz istu postavu njegov sekstet imao i DJ-a) dok se Terence Blanchard na momente pretvara u ‘klasičan’ jazz kvintet, samo da bi vrlo brzo odlutao u istraživanje vlastitih ideja.
Prva skladba trajala je gotovo 40 minuta i dovela nas u sumnju imaju li glazbenici namjeru uopće zastati ili im je koncept odraditi sve u komadu, mijenjajući teme, tonalitete i osjećaj pjesme kroz kontinuirane prijelaze. No, ipak ne, sviraju skladbe, samo je sama atmosfera očito ponijela bend i dala im razlog da se dodatno potrude.
Tek nakon treće skladbe sam Blanchard se obratio publici. Objasnio nam je da su govori na skladbama u stvari izvučeni iz govora dr. Cornela Westa, objasnio nam je da je to koncept na kojem se zasniva njegov novi CD i predstavio nam bend. Blanchard je otvoren, spontan, šarmantan i poprilično duhovit, tako da se ovaj njegov govor ubrzo pretvorio u stand up comedy nastup, a nakon govora publika mu je ‘jela iz ruke’.
Sviđa mi se kod benda što se nitko (pa ni sam Blanchard) ne ističe, ne mogu reći da je netko od njih iznio koncert na svojim leđima. Dapače, ono što jest iznijelo koncert na svojim leđima jest upravo koherentnost benda, komunikacija među članovima i razumijevanje skladbi, koncepta i mogućnosti zajedničke izvedbe. A mislim da upravo to i jest ono što je oduševilo publiku.
I oduševljena publika gromoglasnim odobravanjem pozvala je kvintet na bis. Bend se došao samo pokloniti, očito bez namjere da dalje sviraju, no buka je trajala i trajala i trajala i bend nije mogao odoljeti da ne odsvira još jednu skladbu za bis. A to je bila njihova verzija vječnog klasika “Autumn Leaves“.
Bilo je zanimljivo vidjeti kako se jedan ovakav bend snalazi u prilagođavanju jednom klasičnom jazz standardu, tj. preciznije, kako je bend odlučio ovakav jedan klasičan jazz standard prilagoditi sebi. Uspjeli su, čak i na izvedbi jazz klasika, ostati vjerni svom zvuku i svojoj izvedbi, tako da je na momente bilo nevjerojatno da je skladba koju bend svira upravo “Autumn Leaves”.
Sve u svemu, poslastica festivala. Iako su po najavi festivala svi očekivali da nakon Sonny Rollinsa sve ode nizbrdo, Terrence Blanchard Quintet uspio je pružiti fantastičnu izvedbu i zaključiti peti Zagreb Jazz Festival na visokoj noti.
foto: Tomislav Capan
