Theatres Des Vampires posjetili su Lijepu našu već tri puta, a ja sam ih gledala na Metal Forestu koji je bio pred oko dvije godine. Stvari koje su mi ostale u pamćenju, vezane za njih, više su se odnosile na njihov scenski nastup nego na glazbu. Onda su mi zvučali kao solidni gothic/black bend, a isfuravanje na vampire i golišava back vokalistica koja je u jednom trenutku večeri izvukla plastičnu lubanju, s kojom je simulirala ljubakanje, činila su mi se kao zgodan aditiv. U svakom slučaju, zabavnije je promatrati tako nešto nego bendove sa statičnim nastupom.
Kada sam se sinoć zaputila u Močvaru, znala sam točno što me tamo očekuje – šarolika goth populacija u fetišističkim kreacijama i nekolicina znatiželjnika. I tako i bi. Doduše, ljudi i nije bilo baš previše, ali je Močvara bila ugodno popunjena. Koncert najavljen za 20 sati tipično je kasnio, a negdje oko 22 sata na stage se penje Phantasmagoria.
Dvije stvari nikako ne mogu ne spomenuti. Prvo, Phantasmagoria je skoro pogušila kompletnu tamošnju populaciju jer su umjesto kartonskog pentagrama ovoga puta kao mistični element odabrali nevjerojatnu količinu dima. Tijekom cijelog njihovog nastupa stage i dobra polovica Močvare bili su toliko zadimljeni da se nije vidio prst pred nosom, a na stageu su se samo povremeno nazirali obrisi članova benda. Fanovima to i nije pretjerano smetalo jer je nastup Phantasmagorije veoma dobro primljen.
Druga stvar vezana uz Phantasmagoriju, a i kompletni koncert je valjda najočajniji zvuk u povijesti Močvare. Pitanje je da li je tonac bio gluh ili jednostavno imao PMS. Stvar koja se najbolje čula prilikom Phantasmagorijinog nastupa je ono što tom bendu nedostaje – bubnjevi, tj. ono što imaju – ritam mašina. Back vokali su se čuli samo na mahove, a frontmen Tomi poprilično dobro, no treba uzeti u obzir činjenicu da je čovjek pjevao na dva mikrofona.
No, moju naklonost stekli su kada su odsvirali legendarni “White Wedding” još legendarnijeg Billya Idola, tako da im se glavobolja koju sam zaradila od svog onog dima oprašta. Nakon više od sat vremena svirke Phantasmagorija se kupi sa stagea na koji veoma ubrzo stupaju headlineri i glavna atrakcija večeri.
Ne mogu se odlučiti da li mi je show koji su na početku izveli bio simpatičan ili smiješan. Naime, bend se pojavio sa maskama na glavama i tako odsvirao prvu stvar. Nakon nje se maske teatralno zbacuju, a kolega do mene otužno zaključuje kako im je pjevačica na prošlom koncertu bila zgodnija.
Ali nije ni Sonya Scarlet loša. Osim te promjene, izmjenio se i njihov zvuk. Naime, ako preslušate “Suicide Vampire”, zaključi ćete da imaju dosta dodirnih točaka s Cradle of Filthom i bendovima sličnog kalibra u malo razvodnjenijoj verziji. Po novome je naglasak u potpunosti stavljen na Sonyju i njeno pjevanje, a sa soft gothic/blacka su se preorjentirali na gothic rock.
“Der Makabere tanz des Vampires” sa “Suicide Vampirea” izveli su na način da je pjesma bila praktički neprepoznatljiva. Loš sound koji je pratio nastup Phantasmagorije protegnuo se i na Theatres des Vampires, a bio je popraćen i veoma učestalim i iritantnim mikrofonijama. No, ljudi su se odlično zabavljali, a Sonya je nakon svake pjesme zdušno hvalila publiku.
Vizualni dio nije ni ovoga puta izostao, ali invertirano raspelo, polijevanje lažnom krvlju iz plastičnog kaleža, i vrhunac, crna Biblija koja je u jednom trenutku počela gorjeti, meni su bili urnebesno smiješni. Cijeli show popraćen je Sonyjnim izvijanjem i koketiranjem s publikom. Ma koliko me cijelo to vorsiranje vampirizma tjeralo na smijeh, moram priznati da je još uvijek bolje od statike na stageu koju prakticira preveliki broj bendova.
Sve u svemu, jučerašnji je show bio za pamćenje, ako po ničemu drugome, onda po svojoj teatralnosti.
Foto: Marin Zrile
