Tango, najstrastveniji ples na svijetu, definitivno je in, a mi smo poznati po tome što se volimo povoditi za svjetskim trendovima. Stoga nije čudno što je tango orkestar Silencio rasprodao dva nastupa u jednom danu u zagrebačkom kazalištu ZeKaeM. Večenjih toaleta, ali niti tenisica nije nedostajalo.
Nakon zlatnog doba tanga u četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća, ovaj originalno argentinski ples u zadnje vrijeme doživljava svoj revival i postaje popularan u cijelome svijetu. Iako još miljama daleko od svjetskih tango metropola poput Buenos Airesa, Pariza, New Yorka ili Züricha, Zagreb je zadnjih godina ugostio nekoliko poznatih tango izvođača pri čemu posebno izdvajam predstavu “Circa” kanadske skupine Holy Body Tattoo koja je 2003. gostovala upravo u ZeKaeM-u u sklopu Tjedna suvremenog plesa.
Vizualno neusporediv sa spomenutom predstavom, ali potpuno drugačijeg koncepta bio je nastup tango orkestra pod nazivom Silencio čiji članovi dolaze iz raznih zemalja, a baza im je u Švicarskoj. Izvorni tango pedesetih obogatili su modernim elementima i aranžmanima te su tradicionalnoj orquesta tipica postavi, u kojoj su se predstavili i u Zagrebu, dodali i bas klarinet čije je uvođenje u tradicionalnu tango formu prvi razradio maestro Horacio Salgan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.
Ključni član ovog orkestra jest pijanist Roger Helou iz Argentine, njegov osnivač i ‘šef’, a u postavi su se osim spomenutog bas klarineta kojeg je svirala Lanet Flores, jedina ženska članica orkestra, našle još tri violine, kontrabas i bandoneon, dok je za mikrofonom bio Omar Fernandez iz Argentine.
Kao posebni gosti nastupila su dva profesionalna plesačka para koji su se izmjenjivali na sceni – Diego Riemer i Mercedes Espinel, inače svjetski poznati tango učitelji umjetničkih imena El Pájaro y Mecha, iz Buenos Airesa te Christophe Lambert i Judith Elbaz iz Pariza, a zanimljivo je da plesači nisu imali unaprijed pripremljene koreografije već su svoje plesove improvizirali.
I dok je argentinski par to činio zaista briljantno i na kraju zasluženo pobrao puno veći aplauz, francuski par, a pogotovo njegov muški dio, malo me razočarao. Tu ne mislim na izvođenje plesnih pokreta koje je bilo sasvim korektno, iako u odnosu na strastveni argentinski par pomalo sramežljivo, već na činjenicu da je plesač Christophe na nogama imao tenisice te je pored svoje elegantne partnerice u štiklama djelovao prilično neukusno.
Da ne biste krivo shvatili, nemam ništa protiv tenisica kao takvih, ali smatram da su one u ovoj prilici bile potpuno neprimjerene, jer kao što primjerice klizači na ledu imaju svoj dress code tako očekujem i da tango plesač ne izgleda kao da je upravo sišao sa skateboarda.
Na samom kraju koncerta Roger Helou predstavio je članove orkestra i plesače – na šarmantno lošem engleskom, ali je odlično ‘skinuo’ naglaske zemalja iz kojih dolaze – ovdje bih istaknula najsimpatičnijeg člana, dugokosog Jose-Luis Betancora iz Urugvaja na bandoneonu, instrumentu kojeg s pravom nazivaju dušom tanga, kojeg je na kraju čitav orkestar zasuo ružama dobivenim od hostesa, a publika nagradila velikim pljeskom.
Zatim je Roger još objasnio što je to milonga, odn. plesna tango večer, te pozvao nekoliko parova iz publike da uz pratnju orkestra zaplešu na pozornici.
Na after party odn. milongu u Školi i plesanje tanga ipak se nisam odvažila, ali vjerujem da je nakon ove večeri bilo puno onih koji su poželjeli naučiti svoje prve tango korake.
