Nervozni poštar. Nije. Živo Blato. Nije. Septica. Nije. Brkovi su to. Brkovi su zagrebačka atrakcija, bend koji svira heavy metal-folk parodije po uzoru na Nervozni poštar, no vrlo brzo su razvili vlastiti materijal i krenuli zabavljati raju po koncertima.
Prošlog četvrtka put ih je doveo u Brazil, maleni zagrebački klub na Savskom nasipu, poznatiji po tome što mu je nekoć vlasnik bio naš poznati glumac i pjevač Frano Lasić.
Kada sam vidio najavu mislio sam da je riječ o nekakvoj grešci, budući da se u Brazilu održavaju često live svirke, one su obično u obližnjem Papillonu.
Brkove sam zadnji puta gledao prije tri godine u Osijeku, te sam se stvarno zaželio ponovno vidjeti kako zvuči jedan od naših najboljih trash bendova. 
Pred početak sam čuo informaciju da je ‘brkati’ bubnjar Šarac nekoliko dana prije Nove godine imao prometnu nesreću u kojoj se zabio biciklom u tramvaj, pritom slomio ključnu kost, dobio potres mozga, napuknuće rebara i još nekoliko dijagnoza.
Ma kakav Eduardo da Silva, Šarac je te večeri pokazao kako se vratiti u rekordnom roku nakon teške ozljede, a vjerojatno bi zabio i gol da se igrala neka nogometna utakmica.
Do početka nastupa (22:40) je Brazil već postao pretijesan za sve fanove koji su ih došli podržati, a premda je bio obećan besplatan gulaš za sve posjetitelje, on na kraju ipak nije bio skuhan.
Bez obzira što Brazil baš i nije jeftina destinacija za ispijanje cuge, ona se svejedno obilato trošila, a bilo je i nekoliko boca raznih rakija koje su kružile među publikom za vrijeme koncerta. Moglo bi se reći da je atmosfera bila prava domaćinska, a kad imaš takvu atmosferu onda i nije teško napraviti dobar koncert.
Bina u Brazilu je toliko mala da su na nju jedva stali pjevač Šemso i bubnjar, dok su ostali bili u direktnom kontaktu s publikom. Barem nisu morali zvati publiku da priđe malo bliže.
Show u interpretaciji VIS Brkova je mogao početi. Počelo je s nekom instrumentalnom folk pjesmom, zatim su išle “Mala“, “Balkanski žigolo“, a pjesmu “Neću da idem u disko skup” je Šemso ironično posvetio svima koji se nekad bili u društvu prsatih sponzoruša.
Publika koja očito predobro poznaje repertoar Brkova je stalno pjevala i dobacivala razne pošalice na račun članova benda, a nakon nekog vremena je sve prešlo na jedan veći nivo, pa je tako basist Tomac na čelo dobio naljepnicu u vidu 10 kuna, a kasnije su mu za vrat okačili i dječji luftić za plivanje.
Šemso je između svake pjesme ubacio i red zajebancije, te nastavio dalje sa pjesamam. Svirali su “Ja ne želim da budem ok“, “Vjetrovi tuge” zatim Maidenovsku “Ljepša si od mjeseca“, “Anđeli pakla“.
U sve su ubacili i nekoliko obrada, prvo “Mama ne da da te diram” od Halida Muslimovića, pa “Zapamti, ja sam gazda” Nervoznog poštara, a kraj su začinili pjesmom “Kurac mi je kamen“, sprdnjom na račun pokojnog Tošu Proeskog.
Na bisu su još jednom izveli “Vjetrove tuge“, a za definitivni kraj se pobrinuo gitarist Prasac otpjevavši “Koko Džambo” Mr. Presidenta.
Nije to bio neki poseban svirački nastup, ali nastupi Brkova se najmanje pamte po sviračkom umijeću, većina pažnje se pridaje raznim budalaštinama i akrobacijama koje izvode članovi benda.
Njih jednostavno nema potrebe uzimati zaozbiljno, oni su sprdnja bend za apsurdnu državu u kojoj živimo. Najnovija vijest je ta da naši brkati junaci uskoro idu na snimanje albuma kod Nikše, pa ćemo i putem CD-a moći uživati u njihovim biserima.
