Posljednji posjet Zagrebu Stray Dogg je ostvario u ožujku prošle u Vintage Industrial Baru. I sada se vratio; na krilima novog, četvrtog albuma, i to prvog novog albuma u posljednje tri godine. Očito je inspiracija preuzela kormilo, na oduševljenje svih fanova benda. Vratio se u društvu nekoga tko tek počinje graditi karijeru i tko se sa svojim debi albumom nalazi na brojnim listama najboljeg domaćeg albuma prošle godine; riječ je o ljupkoj Mary May. Indirekt zimski koncert u Tvornici kulture uz dvoje ‘croamericana’ folk izvođača: jedan prožet sebi karakterističnom melankolijom, drugi nekim uzvišenim bluesom. Pa sad vi protumačite što se odnosi na koga.
Otkud se pojavila Mary May? Prošle godine se i njena prijava našla među onima za INmusic Breakthrough natječaj. Makar je na kraju nismo gledali na Inmusicu, izgleda da joj takav ‘breakthrough’ nije ni bio potreban: Mark Mrakovčić producirao je njezin debi album “Things You Can’t Put Your Finger On“ koji ju je u kratkom roku smjestio u novi val domaćih kantautorica koje uspješno osvajaju naklonost pratitelja glazbene scene na marginama.
Trenutno sprema samostalni koncert u Močvari (13.2.); sinoćnji nastup bio je odlično zagrijavanje za to. Osobno sam ju imala priliku slušati na prošlogodišnjem Indirektu: kakogod, tada nam je pokazala samo svoje akustično izdanje, dok ju je sinoć upratio bend.
Ovaj aranžman pokazao je sve boje njene glazbe: pa se tu osjetio utjecaj bluesa, indie folka i americane, i sve to upraćeno vokalom koji je daleko od ‘softest tunea’ : makar se pjevačica sama doima nježno, njezin vokal vas na trenutke svojom silinom zavodi, a na trenutke smiruje. U nekoliko je navrata, ipak, taj vokal bio pomalo pojeden glasnim bendom (a i žamor publike tu nije bio od pomoći) – no ipak je uspio opstati.
Makar je sinoć “Softest Tune“ izostao sa setliste, počastila nas je sa šest, sedam odličnih stvari, poput “From Home“, “Somewhere Else“, poput “Black Porsche“ koja vas spušta i “Birdie“ koja vam daje krila.
Što reći o Stray Doggu što već nije rečeno? Tradiciju koncerata bez greški bend je nastavio i sinoć. Strajnić vas neće zamarati brbljanjem na pozornici; on je tu da vam pokaže svoju – ovdje ću se poslužiti nazivom diskografske kuće pod kojom objavljuje – ‘pop depresiju‘. Tek se pretkraj koncerta malo našalio na račun mercha koji je velikim dijelom ostao zapakiran negdje doma. Očigledno je štovatelj lika Neila Younga; na prošlom zagrebačkom koncertu svirao je “Cortez The Killer“, dok je ovdje za sami početak koncerta iskoristio poznate taktove pjesme “Dead Man Theme“.
Setlista je sadržavala sve, malo starog i malo novog. Od novog albuma publiku su osvojili s “Look At The Moon“ (fanovima otprije poznatu) koja je pred mjesec dana dobila i pripadajući spot i sjajnu “Devil’s Dance“ – ovaj gem Stray Dogg su čuvali gotovo za sami kraj koncerta – ovaj neočekivani gem koji je uhvatio publiku nespremnu. Na pozitivan način. Bend je publiku ipak najviše topio, a starim stvarima, poput “Disappear“, “Time“, “Away“, “No One But You“, “Stay“ – stvari koje vam svaki put nanovo slome srce.
Kako Stray Dogg u svakom koncertu voli ubaciti jednu, dvije obrade, tako je bilo i sinoć – ovoga puta odali su počast Vladi Divljanu, dirljivom obradom “Nebeske teme“. Prikladno za kraj koncerta: publika je utihnula, ‘tiho, tiho, tiho i ovaj put’, Strajnić se šutke spustio s pozornice i odšetao, a bend nas je još neko vrijeme držao u snu. I kraj.
