KSET-ov nevjerojatni 201. Jam Session obilježen je standardnim rock-classic repertoarom grupe STOP, koja je ovdje zarokala po 21. put i time postala punoljetna po svim standardima, uvjerljivo zauzevši prvo mjesto brojem nastupa u ovom klubu. Presjek rock i blues klasika sastojao se prvenstveno od Hendrixovih, a onda i Creamovih, ZZ Topovih i ostalih all-time favoritea koji, nažalost, nisu uspjeli podignuti prepuni KSET i pomalo uspavanu publiku do maksimuma.
Bez obzira što su se okupili i oni mladi, koji su ih došli slušali po prvi puta, i oni stariji koji ih poznaju kao vlastitu majku, ne mogu biti neiskren i reći da je vladala potpuna euforija u klubu koji je poznat po tome što je u stanju napraviti totalni dernek i eksploziju dobrog raspoloženja. Ne ciljam na to da je svirka bila loša – to nikako!
Samo mi je nekako nedostajalo onog dobrog duha među publikom, više su očima pratili kako tko svira ili pjeva, a manje pažnje dali tome da se otvore i prepuste trenutku, odnosno onome što su tako skoncentrirano pratili. Tek bliženjem koncerta kraju je počela ona prava atmosfera.
Ako netko zna kako napraviti atmosferu i podignuti tromu publiku, onda je to zasigurno vokal Ervin Baučić, kojem stvarno moram uputiti sve pohvale na trudu i volji koju nosi i prenosi iz sebe, a vokalne sposobnosti su mu zaista impresivne za ovu vrstu glazbe. Čovjek je stvarno uložio 100+ % sebe u ovaj nastup, i možemo se nadati da će odsada i ostati u stalnoj postavi STOP-ovaca.
Naravno da ništa od ovoga ne bi bilo bez The Mana – bivšeg dekana PMF-a, prof. Nikole Sarape, na njegovom omiljenom Stratocasteru. Zračio je standardnim raspoloženjem, matematički točno i s vidljivo velikim guštom proderao nas je svojm gitarskim umijećem, na pjesmama koje poznaje bolje od temeljnih matematičkih aksioma koje poučava i predaje svojim studentima – i zbog kojih su mnogi vjerojatno padali ispite, misleći da će se provući samo na Hendrixovu majicu.
U novoj postavi STOP-a je i Goran Markić na bubnjevima, koji je svoj dio uradio kvalitetno i zdušno, mada gledajući njegove izraze lica imate dojam kao da je na nekom drugom mjestu. To niti nije toliko bitno, čovjek zna gdje i na kojim dijelovima treba lupiti, i cijela pojava ga zapravo čini skroz simpatičnim. Ritam sekcija koju čini on i basist Ivica Miksić-Ico djelovala je uhodano i usvirano, odsviravši svoj dio bez pogreške.
Bend nije razočarao s, otprilike, 75 minuta live svirke, vračajući se dva puta natrag na stage. Na kraju koncerta je (čini mi se) Sarapa spomenuo da je u cijelosti snimljen, i da će biti izdan u doglednoj budućnosti, a ono što je za sada u prodaji je njihov album obrada “In The Name Of Jimi Hendrix“, kojeg su zapravo promovirali ovim nastupom, i onim nedavnim u Boogaloou.
Cijela večer ostala bi u još boljem dojmu da je publika, a koje stvarno nije nedostajalo, bila mrvicu življa od početka. Tu i tamo moglo se osjetiti da je energija Ervina & Co. uspjela postati kolektivna, no isto tako brzo je i pobjegla van, kroz otvore kluba.
Tko je za to kriv? A tko zna, možda je jednostavno bila takva večer, takav dan, one-of-these-days, no sve u svemu oni koji su došli po dozu čistog rock adrenalina – tu večer su ju i dobili!
