Eagles of Death Metal + White Miles
Boots Electric aka Jesse Hughes, pozitivan i karizmatičan kakav jest, poprilično je potrebna figura u suvremenom rock’n’rollu.
Barem dok ne zagovara masovno posjedovanje oružja. Aktualna izjava vjerojatno je posljedica emocionalnog kraha pa nekako ipak čvrsto vjerujem da Jesse dobro zna da naoružavanje nije najmudrija mirovna strategija, da se borbom, konfliktom i nasiljem mir zapravo ne može postići, te da posjedovanje pištolja, pušaka, haubica ili bilo kojih drugih alatki proizvedenih samo i jedino za ubijanje ljudi nije recept za slobodu već za strah. A tamo gdje ima straha nema slobode. To uostalom već i amebe znaju.
Sinoćnji koncert kalifornijskih rockera Eagles Of Death Metal, održan u punoj zagrebačkoj Tvornici, bio je duhovno čišćenje i cjepivo protiv svih bedastoća vanjskog svijeta. To je taj nepogrešivi efekt dobrog rock’n’rolla i dobre umjetnosti općenito. Nadam se samo da se Jesse neće okrenuti politici jer sasvim je jasno kako je smisao za humor i vrhunski garažni rock njegovo najjače sredstvo i osnovni koordinator za okupljanje kritične mase ljudi.
Tvornica je već poprilično bila popunjena kad se na stageu pojavio simpatični austrijski muško-ženski duo White Miles koji je svojim heavy bluesom pomeo sve pred sobom. Duboke drop D gitare i razarajući bubnjevi savršeno su se razumjeli i kod brojne publike bend je zbilja ostavio pozitivan dojam. I to toliko dobar da bi ih u skoroj budućnosti slobodno mogli gledati kao headlinere. 
Vjerujem da ni gitaristica/vokalistica Medina Rekic i bubnjar Hansjörg Loferer ne bi imali ništa protiv. Ljubav je između njih i publike definitivno bila obostrana. “Razumim hrvatski, ali pričati… to je teško…” izjasnila se nasmijana Medina. Nije bio problem. Jezik oštrog riffovlja bio je sasvim dovoljan da se međusobno razumijemo.
Eagles Of Death Metal kasnili su nekih 15 minuta tako da je koncert počeo nešto malo iza 22:30. Već je antispektakularan ulet na stage, uz disco beat ’70-ih i plesne korake Jessea Hughesa, dao naznaku dobre zabave i odličnog koncerta. Kad je netko tako dobro raspoložen, kao što su bili Eaglesi već u samom startu, dobra svirka jednostavno mora biti zagarantirana.
Set su, nakon što je Jesse brižno zalizao kosu i počešljao brk te češalj poklonio publici, otvorili s “I Only Want You” s prvog albuma “Peace Love Death Metal”, da bi nastavili s “Don’t Speak (I Came To Make A Bang!)”. Nisu previše odstupali od utvrđene set-liste s aktualne “The Nos Amis” turneje tako da su napravili sasvim pristojan presjek svih četiriju albuma.
Od mogućih iznenađenja možda se izdvojila “Stuck In The Middle With You” koju ponekad izostave s liste. Pjesma se u svakom slučaju pokazala kao potpuni vrhunac koncerta. Izvedena je jednostavno neodoljivo i pljesak koji je uslijedio po njezinom završetku bio je ultra maratonski. Rijetki bedovi takvo nešto dožive.
Od ostalih izvedenih pjesama svakako treba izdvojiti vječitu zafrkanciju “Whorehoppin’ (Shit, Goddamn)“, jedva dočekane “Secret Plans” i “Cherry Cola” te konačno usijanje atmosfere “I Want You So Hard (Boy’s Bad News)“.
Odlično su prihvaćene i pjesme s aktualnog albuma “Zipper Down“, kao što su “Complexity“, “Oh, Girl“, “I Love You All The Time” ili obrada Duran Durana “Save A Prayer”. Ovoj potonjoj bi se veća zamjerka mogla naći u vokalima gdje je Jesse zarazni refren uglavnom prepuštao publici koja se nije čula, ali se zato dobro čuo basist Matt McJunkins koji je pokušajima pjevanja terce povremeno ispadao iz tonaliteta.
Atmosfera iz pjesme u pjesmu, u svakom slučaju nije jenjavala ni najmanje i zidovi Tvornice uspješno su izdržali pritisak nagomilane pozitivne energije. Stominutna rock’n’roll misa, po običaju lišena svakojakih doktrina, uz Jessea Hughesa kao dežurnog propovijednika, u osmijeh je razvukla stotine lica. Njegov sumanuti chicken dance i s “Amen, brothers and sisters!” zapečaćena rafalna paljba humornih dosjetki, nasmijala bi i u red dovela i najkonzervativnijeg republikanca.
Za kraj je ostavljena “Speaking In Tongues“, rezervirana i za gitarski duel između Hughsea i Davea Catchinga. Catching je ostao na stageu, a Hughes se, uz budna oka bodyguarda prošetao do stražnjeg dijela Tvornice, gdje je tik iznad tribine, na samoj ogradi, blueserskim solažama kontrirao opakoj Catchingovoj slide gitari.
Tik prije garažne završnice ostalo je nešto malo mjesta i za bas solo Matta McJunkinsa, što je doduše više nalikovalo isprobavanju instrumenta nego dokazivanju vještine sviranja, no kako god, svejedno se uklopilo.
Za kraj Jesse je u publiku pobacao sve što se dalo i moglo pobacati, počevši od trzalica, majica ili kojekakvih krpica, pa do nečega što je izgledalo poput manjeg crnog tepiha. Sve, osim iz publike pristiglog tuceta grudnjaka, koje je brižno skupio i stavio pod ruku te s ostatkom benda žurno nestao sa stagea.
Publika se neko vrijeme nije razilazila i Eaglese se dugo zvalo na bis, no momci se nisu oglasili. Iz razglasa već je prštao QOTSA standard “No One Knows” i bilo je jasno kako je to zbilja bio kraj te početak čekanja sljedećeg koncerta ovih kalifornijskih pobjednika.
Nadajmo se da će do tada ostati takvi kakvi jesu – pozitivni, humorni i potpuno predani vrhunskom rock’n’rollu kao jedinom alatkom za podupiranje i promoviranje mira i ljubavi.
Izvještava: Ivan Miočić
