Gitarist legendarne grupe Toto stigao nam je po prvi puta u Zagreb, i nakon kratkog druženja s fanovima u utorak, u četvrtak je u diskoteci The Best održao koncert pred otprilike petstotinjak fanova. Pomalo neobičan izbor prostora za svirku, ali i nedostatak prisutnosti Stevea i njegove glazbe u domaćim medijima razlog su što se nije skupio i veći broj ljudi.
Ipak, za one koji su se okupili, Steve Lukather je sa svojim pratećim glazbenicima priredio raznovrstan nastup. Počelo je već u 21 h, pokazalo se ne bez razloga. Naime, Steve i prateća ekipa priredili su više od dvosatnog nastupa u kojem su napravili presjek i putovanje kroz raznovrsnost glazbenih stilova s kojima se Steve susreo kroz svoju bogatu karijeru.
U početku je to bio hard-rock stil s primjesama fusiona, bogat i moćan zvuk koji ne odudara puno od sličnih gitarističkih projekata kakve rade ostali solo gitaristi. Uz jednu razliku – Steve tu nije došao s idejom da bude solist s bendom koji mu pruža podršku. Naprotiv, u početku se činilo kako se drži i prilično suzdržano u svojoj svirci. Drugim riječima, do izražaja je dolazio bend kao cjelina.
To je možda bilo pomalo neočekivano, vjerujemo da je publika došla puno više radi Stevea, pa je i prijem početnih pjesama u publici bio relativno mlak. Tome je doprinijela s jedne strane i opuštenost glazbenika na stageu za koje se vidjelo da se dobro zabavljaju, čak do granice da je ponekad djelovalo kako su preopušteni i kako je sve ovo show i zafrkancija, a ne neki (pre)ozbiljan koncert. S druge strane, Steve nije uspostavio dovoljnu komunikaciju s publikom da ih ‘ufura’ u takvu jednu atmosferu kako se svi dobro zabavljaju.
Istina, ponešto je i izgovorio u mikrofon, ali njegov dubok mumljajući glas je bio relativno teško razumljiv, a niti on nije dovoljno uložio u animaciju publike. Ipak, s vremenom je publika sve bolje i bolje prihvaćala događanja na stageu dok se bend sve bolje zabavljao. Povremeno se bendu priključivao i Steveov sin Trev, s kojim je odsvirao i naslovnu stvar s posljednjeg albuma “Ever Changing Times“.
Nakon uvodnog dijela, uslijedio je intermezzo, kada se Steve s gitaristom i basistom povukao, a na bubnjevima i klavijaturama su ostali Eric Valentine i Steve Weingart u solo točki koja je prošarala raznim glazbenim stilovima.
Opušteno, poput nekog jama, Eric i Steve su se zabavljali izmjenjujući raznolike fraze pa su na trenutke zvučali poput progressive-rock i fusion benda, da bi trenutak kasnije fraziranje na klavijaturama zazvučalo kao da se svira Dino Dvornik (iako čisto sumnjam da su za Dinu ikada čuli). Nakon popijene pivice (što nije dugo trajalo, obzirom da su bile 0,25), vratili su se i ostali glazbenici.
Uslijedio je nešto melodičniji i romantičniji dio gdje je Steve izveo nekoliko gitarističkih balada. Tu je konačno došao u prvi plan i pokazao zašto se njegovi hitovi iz doba Tota još i danas pamte. Ponovno je nakon toga krenula šetnja raznim stilovima, ali uglavnom u prepoznatljivom zvuku ’80-ih s primjesama koječega. Od onog što vrijedi izdvojiti je jedan zanimljiv instrumental koji se prošetao od ’80-ih do zvuka lounge-barova današnjice i povratka natrag, sve to uživo.
U sve to su uklopili i jedan poduži jam session s puno slobode, improvizacije, neozbiljnosti i zafrkancije. Od sviračke do gotovo cirkuske koja je uključila i vezivanje očiju bubnjaru i zatim izmicanje bubnjeva, krađu palica i slične kerefeke, pa zatim sola svakog od glazbenika, te izmjene na instrumentima kad je Steve preuzeo klavijature, a Weingartu uvalio gitaru (na što ga je Weingart ipak relativno brzo uspio potjerati i vratiti mu gitaru).
Nakon tog neozbiljnog dijela, odsvirali su još i nekoliko ‘za ozbiljno’ i koncert se približio kraju. Na bisu je došao red za Pink Floyd, “Shine On You Crazy Diamond” u izvedbi Steveovog benda zazvučao je odlično. U odnosu na akustični floydovski zvuk, onako jedna hard rockerska izvedba ovog klasika zvučala je vrlo moćno, a tu je i Steveov sin Trev uspješno izveo i svoj solo (nakon što je sredinom koncerta ostao zablokiran od treme kad je imao prvu priliku).
Ponovno su se zahvalili i pokupili i mislili smo da je kraj. Polovica ljudi je već požurila prema izlazu, nakon više od dva sata svirke vjerujući kako je to bilo to, no Steve se vratio, izvukao Ovationa i odsvirao još jedan bis za one koji su ostali. Bila je to “The Road Goes On“…
Aha, još uvijek čitate i pitate se je li odsvirao “Rosanna” ili “Africa”? Pa… nije.
