19. studenog u studiju Bajsić na zagrebačkom Prisavlju, koncert je održao Big Band HRT-a. Večer je bila posvećena skladbama jednog od najbriljantnijih umova jazza, Johnu Lewisu. Sam naziv koncerta “Evolution – od solo klavira do Big Banda” upozorio nas je na to da ćemo imati priliku čuti zanimljiv presjek Lewisovog skladateljskog razvoja kroz koji nas je vodila Jasna Bilušić.
I tako se mnoštvo okupilo u maglovitu nedjeljnu večer da bi se prepustilo nevinom i neisforsiranom uživanju u zvucima jazza. Zašto kažem neisforsiranom? Dovoljna će biti informacija da sam na koncertu bila jedna od rijetkih pripadnika mlađe generacije. Ostatak publike činili su dame i gospoda koji nemaju razloga nešto glumatati, koji isto tako nemaju razloga doći na koncert samo da bi bili viđeni ili možda, hm…cool?? 
Oni su naprosto došli oživjeti djelić svoje mladosti, duh onog vremena kad su momci na pjesme poput “Columbine” J. Lewisa (kojom je koncert i započeo) pozivali djevojke na ples, kada su ljudi bili topliji i sve je bilo nekako opuštenije… I baš zahvaljujući tim istim damama i gospodi, koji su simpatično lupkali o pod u ritmu drage im glazbe, izgledajući kao da će svakog trena pohrliti na podij i zaplesati kao u dobra stara vremena, postalo mi je nekako toplo oko srca i bila sam spremna za prepuštanje nastaloj atmosferi.
A na pozornici imena koja su pisala povijest hrvatskog jazza – D. Kajfeš (klavir), M. Prohaska (kontrabas), S. Glojnarić (bubanj), B. Petrović (vibrafon) i M. Mavrin (bas gitara).
Nakon uvodne “Columbine” slijedila je “Afternoon In Paris“, skladba koju je Lewis napisao za album “Genesis” Sonnyja Stitta i J. J. Johnsona. Nakon nje slijedila je kompoziocija pod nazivom “D. & E.” u kojoj veoma bitno jedinstno i usklađenost ritam sekcije i nije baš bilo ostvareno.
John Lewis jednom je prilikom opisao svoju glazbu kao ‘ekonomičnu i transparentnu‘. Ta dva elementa ključna su u uspostavaljanju komunikacije ideje i koncepta, a Lewisova formula ‘jednostavno i kristalno jasno‘ jedna je od temeljnih karakteristika njegove glazbe, vidljiva također u skladbi “Django“, koju su za ovu priliku izveli Mario Mavrin i Boško Petrović.
Mavrinova bas gitara nipošto nije imala samo funkciju harmonijskog temelja kao što je to inače slučaj (u osnovi joj to i jest glavni zadatak). Ona je svojim melodioznim temama više nalikovala solo instrumentu i time je nadišla svoju prvotnu ulogu. Boško Petrović i ovog je puta dokazao da je nezamjenjiva persona na hrvatskoj jazz sceni. Njegova pojava vas odmah okupira, a svirka osupne količinom boje i uvjerljivošću.
Glavni, iako ne i jedini pokretač za stvaralaštvo Johna Lewisa bio je Modern Jazz Quartet. Lewis je bio njegov elegantan vodič i isto tako vrstan poznavatelj europskih glazbenih oblika. Iznad svega zanimao se za formu. Njegove kompozicije su u tom smislu jedinstvene. Mi smo imali priliku čuti “That Slavic Smile“, “Skating In Central Park” i “Delaunay’ s Dilemma“. U njima on kombinira elemente klasične forme s tradicionalnim jazz elementima zajedničke improvizacije, uglavnom izgubljenim u modernom jazzu.
U drugom dijelu koncerta nastupio je Big Band HRT-a pod vodstvom Silvija Glojnarića. Izveli su djela čiji aranžmani ne mogu biti autentičniji (kako je nam je napomenula voditeljica) i isključivo su privatnim vezama dospjeli na pultove direktno s radnog stola Johna Lewisa.
Na repertoaru se tako našla skladba “Two Bass Hit“, koja potječe iz ranijeg razdoblja njegova stvaralaštva i koju je napisao po narudžbi Dizzyja Gillespyja, da bi ju kasnije prilagodio za izvođenje, kako u kvartetu, tako i u big band formi. Nakon nje je slijedila “The Comedy“, višestavačno djelo (čiji smo drugi stavak, “Columbine”, čuli na samom početku) u kojem Lewis koristi elemente klasične glazbe uz sve potrebne jazz elemente. Fuga je njegova omiljena forma i koristi ju veoma zanimljivo, izmjenjujući pisane linije s pojdinačnim i grupnim improvizacijama.
Slijedile su “The Golden Striker“, jedna od tema koju je Lewis napisao 1957. za francuski film “Venecija bez sunca”, zatim “Three Little Feelings” (Of hope, From The Heart i Majesty) koja nas je rastužila sjetnom blues temom solo trombona, a zatim i trube. Kao zadnju skladbu izabrali su “Animal Dance Composition” iz baletne suite “Original Sin” iz 1961. koja se sastoji od sedam dijelova. To je zapravo klasičan ‘piece for piano & big band‘ čija je klavirska sola za ovu priliku izveo Davor Kajfeš koji je i zatvorio koncert svojim Hommageom Johnu Lewisu.
Zvuk koji stvara J. Lewis vrlo je karakterističan i prepoznatljiv. Čvrsto je utemeljen na klavirskim solima s uvjerljivim osjećajem za blues i istančanom smislu za strukturu. Zanimljivo je, pak, da on u svojoj orkestraciji ne koristi saxofone, već horne i tubu, čime postiže prozračnost zvuka koji pristaje njegovom pseudobaroknom pismu.
Njegova glazba je stvarno posebna, komplicirana u svojoj jednostavnosti i teška u svojoj lakoći. Ne mogu reći da je ovaj big band uspješno odgovorio na sve Lewisove zahtjeve, niti je cjelokupna izvedba bila ne znam kako uvjerljiva, ali nam je ipak priuštio lijepo iskustvo i edukativan koncert.
Pa iako su mi se izvedbe ponekad i činile pomalo nesigurne, nedovoljno izrađene ili možda i na rubu raspada (što bi im zasigurno zamjerili dobri poznavaoci jazza), publiku na ovom koncertu to, vjerujem, nije zanimalo. Ipak su ta lica na pozornici njima odavno poznata, ipak su to prijatelji njihove mladosti. I nitko ne može biti zlonamjeran kada vidi taj šarmantni, pomalo tajanstven ili možda stidljiv smješak starih vukova, njihove, za današnje pojmove, suzdržane kretnje koje ipak odaju tu neiscrpnu energiju koja ih pokreće svih ovih godina ili izraz lica koji vam otvoreno govori da oni tu glazbu jednostavno osjećaju i vole.
Bio je stvarno ugodan osjećaj maknuti se iz surove koncertne stvarnosti pune pozera, gdje je najbitnije da si sveprisutan, uvijek upućen, ili da slušaš neku ‘čudnu muziku‘ da bi se izdvojio iz mase. Većina nešto glumi, da bi sebi i drugima bili važni, stvarajući si tako lažan identitet i nedopuštajući si da uvide ono što je bitno u glazbi, a što su starije generacije shvatile.
Nije bitno da pratiš milijun i jedan pravac u glazbi, da ti je jedini i glavni cilj biti uvijek in ili na svakom koncertu, bitno je da glazbu osjećaš i voliš, da te ona dirne. I da jednom kad sa svojih 70-ak godina budeš čuo stare melodije, sjetan, nesvjesno počneš lupkati nogom…
