Završetak ovogodišnje Jazzarelle u Zagreb nam je doveo Stacey Kent i njen kvintet. Nakon kratke najave u kojoj smo već saznali što nas očekuje sljedeće godine, na scenu su izašla četiri glazbenika koje predvodi saksofonist Jim Tomlinson. Uz male probleme s kontrabasom, čija noga baš i nije bila raspoložena za koncert, ali uz malo duct tapea i taj problem je riješen, glazbenici su otvorili koncert.
Uskoro im se na pozornici pridružila i Stacey, došetavši lagano iz backstagea, nasmiješena i vesela u crno-plavoj haljini. Iz nje je zračila jedna pozitivna energija i od samog početka je svojom neposrednošću oduševila zagrebačku publiku. Uz polagane ljubavne pjesme, uvela nas je u svoj nastup, predstavivši između pjesama i glazbenike na pozornici.
Svoje poznavanje francuskog i otvaranje koncerta šansonom iskoristila je da se našali na račun kolega u bendu koji ovaj puta imaju prilike razumjeti što priča, za razliku od turneja po francuskom govornom području gdje ona s publikom komunicira na francuskom pa oni samo zbunjeno gledaju (i tek povremeno ponešto pohvataju od onog što govori).
Kombinirajući francuske šansone, standarde i vlastite skladbe, nastavila je koncert, otkrivajući nam kroz njega i crtice iz svojeg života i detalje svoje karijere. Tako smo uz “So Romantic” saznali kako je za glazbu na njenim albumima uglavnom zadužen njen suprug, dok autorstvo tekstova autorskih skladbi na posljednja dva albuma potpisuje britanski romanopisac japanskog podrijetla Kazuo Ishiguro.
U nastavku smo čuli “The Trolley Song” iz mjuzikla “Meet Me in St. Louis”, uz solo na saksofonu i klaviru. Tu je cijela priča o jazz nastupu počela ozbiljno ‘škripati’, predvidljivi i klavirski i sax solo nisu davali nadu u to da bi se ovaj koncert iz laganog šansonijerskog uvoda mogao razviti u ozbiljnu jazz svirku.
U nastavku smo saznali kroz pjesme kako je Stacey oduševljena poezijom na stranim jezicima, pa dosta istražuje francusku poeziju i dobar dio repertoara temelji na tome. Uz stalne izmjene skladbi na engleskom i francuskom.
Na “Comes Love“, nešto živahnijoj i veselijoj ljubavnoj pjesmi ponovno su glazbenici dobili solo dionice – klavir, saksofon i bas, tek nešto zanimljivije od prethodnog puta i tinjala je nada da će se to razviti još više.
Stacey nam je ispričala i kako je upoznala Jima, odnosno kako je on nju vidio iz publike na jednom nastupu gdje ga je očarala upravo skladbom koju on sada izvodi kao instrumental. Solo sax izvedba, uz izrazito diskretnu pratnju klavira ponovno je vratila onaj dojam s početka kako se ne nalazimo na jazz koncertu.
Tu je postalo potpuno jasno da nećemo te večeri dobiti ništa od jazza, već da ćemo nastaviti ploviti u laganoj i romantičnoj atmosferi šansona do kraja koncerta.
Tako je i bilo, prema kraju je sve više to sve skupa vuklo na pop nego na jazz, što je kulminiralo na samom kraju izvedbom “What a Wonderful World” i “You’ve Got a Friend” u potpuno pop maniri, što je naravno publiku dovelo do ushićenja i ogroman aplauz kojim je ispratila sastav trajao je minutama.
Toliko je publika bila uporna i nije se ustajala sa stolaca dok Stacey sa suzama u očima nije izašla još jednom i duboko se poklonila na sve četiri strane ZeKaeM-a zahvaljujući se od srca na ovako srdačnom prijemu u Zagrebu.
I što reći na kraju? Nedvojbeno je da ti glazbenici znaju svirati, skladbe koje izvode su pitke, ugodne i lijepe za slušati i cijela atmosfera je bila izrazito pozitivna. To je osjetila i zagrebačka publika koja je odlično prihvatila Stacey i njen sastav. Razumijemo da je naglasak sastava na Stacey, ali ipak ostaje dojam kako ovaj koncert nije ispunio ideju Jazzarella festivala, jer ipak na jazz festivalu smo se nadali čuti jazz.
Stoga je možda najbolje okrenuti se onome što nam dolazi, a što je najavljeno na samom početku ovog nastupa.
Za jesenski jazz festival već je najavljen Sonny Rollins, a najava za sljedeću Jazzarellu donosi nam lijepe vijesti od organizatora – dvije velike jazz dive koje nam stižu su Dee Dee Bridgewater i Cassandra Wilson (za koju je Miljac na ‘Stojedinici’ mjesecima uporno lobirao u svojim emisijama).
Mogao bih i ja iskoristiti priliku i probati lobirati za Marcusa Millera, pa se nadati da ćemo ga imati prilike vidjeti u Zagrebu (uz nadu da će to biti uskoro, a ne kad bude stariji od 80).
