Ova priča poznat mi je već déjà vu koji se dešava svako toliko kad je riječ o KSET-u. U klubu sam se našao sasvim nevezano uz ovu večer i koncert koji se održavao. Tonska proba me je samo uplašila količinom buke koja je bila proizvedena i u glavi je već bilo – gibam prije koncerta. Ali, ‘zapeo’ sam u razgovorima i odjednom na stageu Zu i Mats Gustafsson započeli su svoj nastup. I tu je sve stalo…
Nevjerojatna količina energije pretočena u zvuk koji su ova četvorka proizvodili zabila mi se u mozak oštro i snažno poput koplja. Glasno, nevjerojatno glasno i neobuzdano, ali toliko slobodno i energično, toliko fokusirano i pozitivno da sam odjednom shvatio da se tu dešava nešto nesvakidašnje i posebno. Da se dešava ono što mi se već dešavalo da ni kriv ni dužan ostajem u tom klubu prikovan zvucima koji me okružuju i koji bez imalo pardona mijenjaju onaj prvobitni plan da ja u biti tu večer nisam namijenio KSET-u.
Koliko je ta energija koju ova četvorka proizvodi glazba, neki bi o tome raspravljali i danima. Ono što je nekako intuitivno meni došlo kao spoznaja je da je to zato što je to mnogo više od glazbe. To je nesputana sloboda izražavanja, predana, iskrena i živa. Živa toliko koliko ovi glazbenici nevjerojatno direktno uspijevaju dati sebe kroz tu glazbu. Ritmički izvrsno posloženo, u temelju te glazbe osjeća se punk, zdrav i buntovan.
No, kad na to sagradite zvučni zid od dva bariton saksofona, moćna, gruba i dominantna, te nadasve samouvjerena, rezultat je glazba koja briše sve ustaljene granice, poigrava se sa shvaćanjem glazbe nevjerojatnom lakoćom prelazeći iz općeprihvaćenih poimanja ‘ugodne glazbe’ u projiciranje čiste energije usklađene jedino duhom četvorke koja nalazi zajednički jezik u tome, koliko god individualno svirali, istovremeno ostaju povezani u zajedništvu zvučne slike koja se pri tome stvara.
Teško je riječima prenijeti i opisati doživljaj, prepričati kako je sve to izgledalo. Možda u par sličica mogu istaknuti detalje poput izrazito metalnog, distorziranog zvuka bas gitare preko jednog saksofona propuštenog kroz gitarski overdrive, te drugog koji je između ostalog na trenutke tijelo instrumenta odvojio i svirao samo kroz pisak na čijoj drugoj strani je potezao gudalo (ne trudite se, nisam niti ja shvatio kako to funkcionira). No, sve te sličice tek su dio mozaika kojim možda možete stvoriti u glavi tek okvirnu sliku jedne glazbene poslastice otvorenog uma i slobodnog duha, a za pravi doživljaj trebalo je biti u KSET-u, trebalo je biti dio toga.
U cijeloj ovoj priči, propustio sam detalj da su najavljeni da sviraju bili i zagrebački Brio, no to je eto iz razloga što u biti nisam niti doživio njihov nastup da se uopće dogodio. Kad bolje razmislim, čulo se dobropoznato ‘šššššššššš’ u jednom trenutku dok sam vrijeme provodio na samom ulazu kluba u razgovoru, ali kako u biti nisam bio ‘na zadatku’ nije mi privuklo pažnju. Drugom prilikom, trenutno su mi u glavi još uvijek i jedino Mats i Zu.
