Boogaloo nam je u ponedjeljak priuštio nezaboravni koncertni spektakl. U taj međupraznični dan ‘ugurali’ su The Real McKenzies, poznati kanadski punk bend koji pjeva pod utjecajem škotskog folklora. Glavna obilježja su im kiltovi, visoke čarape, te prepoznatljivi opasači s urešenim torbicama.
Bend je oformljen od strane Paula McKenzie koji je ujedno vokal i glavni pokretač. Inače, došli su nam čak iz dalekog Vancuvera, a za ovaj škotski đir zaslužni su geni koje vuku s Otoka. Svrha njihova novog zagrebačkog gostovanja bila je predpromocija odnosno najava novog studijskog albuma “Kilt’em All“.
Zadnji puta na istinskom punk koncertu prisustvovao sam prije godinu dana kada je Močvara ugostila legendarne The Buzzcocks, ali odmah bi napomenuo kako žestinom ne mogu parirati ovim ‘ludim i nabrijanim’ Kanađanima s ogromnim škotskim srcem. Prije svega ne mentalitetom i ‘kulturom ispijanja alkohola’.
Ispred koncertnog prostora skupila se cijela plejada hrvatskih punkera svih generacija i uzrasta, niti pripadnica ljepšeg spola nije manjkalo, štoviše, omjer je bio jednak.
Koncert je počeo nešto prije 23 sata, a prethodila im je grupa kojoj nisam zapamtio ime. Za njih mogu samo reći da su pili ogromne količine jeftinog piva iz limenke, te da zbog pretjeranog forsiranja glasnica popraćenog žestokom svirkom, nisam uspio razaznati niti jednu riječ iako sam bio svjestan da pjevaju na materinjem jeziku. S lijeve strane pozornice bio je stol i nekoliko barskih stolica na kojima su sjedili članovi The Real McKenziesa i alkoholno se zagrijavali za show koji je ubrzo uslijedio.
Kao pravi lider, na pozornicu je prvi izašao Paul McKenzie, pozdravio publiku, pozdravio Zagreb i predstavio bend. Za tren je počela žustra svirka, a iz prvih riffova prepoznao sam pjesmu “Nessie“. Moram priznati da me je od cijele postave najviše fascinirao njihov hiperaktivni gajdaš, kojeg sam još prije početka koncerta zajedno s djelom benda susreo ispred prostora Boogalooa. Taj čovjek jedini nije imao neku fiksnu zadaću, nego je za vrijeme svirke lutao pozornicom, penjao se na postolje kod bubnja, padao, teturao, pljuvao, psovao, pio, pjevao, svirao, snimao…
Koncert kao pravu punk manifestaciju karakteriziralo je znoj, krv, slina i naravno, pivo. Kako je već za vrijeme prve stvari publici bilo dopušteno penjati se na stage i bacati se u razjarenu gomilu, pretpostavljam da je bilo i lomova, vidjevši u par navrata kako nesretnici pogađaju rupe nastale izmicanjem ljudi u prvom redu.
Da se razumijemo pravi Škoti ispod kiltova ne nose ništa! Dokaz te tvrdnje uočio sam po prvi puta na ovom koncertu. Pokazivanje genitalija ili stražnjica nije ništa strano ovim dečkima, čak se sam McKenzie za vrijeme jedne takve seanse verbalno i izrazito vulgarno dotaknuo engleske kraljice. Kako se radi o iznimno energičnim pjesmama i zahtjevnim sviračkim dionicama, izvodili su mini setove od tri do četiri pjesme nakon kojih bi uobičavali razmijeniti par rečenica s prisutnima.
Te večeri definitivno najzastupljenije riječi Paulova vokabulara bile su ‘cock’ i ‘fuck’, s raznim prefiksima, sufiksima i gestikuliranim objašnjenjima. Osim toga često je znao zazivati ime našeg glavnog grada, što je valjda pobudilo dodatne emocije kod publike tako da bi kod svake pjesme bili sve razuzdaniji i luđi.
Što se tiče repertoara, ravnomjerno su ga rasporedili odsviravši nam pjesme sa svih šest albuma, tako da je u tih 25 stvari pokrivena cijela McKenzie era od istoimenog prvog albuma pa do “10 000 Shots” koji je za sada posljednji, a datira iz 2005.
Pjesme koje su me baš ugodno iznenadile bile su “Wild Cattieyote“, “Lessie – Roamin’ In The Gloamin“, “Bitch Off The Money” s “Loch’d & Loaded” albuma. Nadalje, “Otta Scotch” te “Scots Wha’ Ha’e” s prvog, “The Real McKenzies”, albuma, te “Best Day Untill Tomorow” s posljednjeg.
Meni najbolja i najiščekivanija “Whiskey Scotch Whiskey” izvedena je u drugoj polovici koncerta te je nakon nje uslijedilo još nekoliko pa odlazak u backstage, što znači par metara lijevo do stola trgnuti nešto kratko. To vrijeme gitarist je iskoristio kako bi nam prezentirao svoj ‘moćan alat’ šećući se gol s jednog na drugi kraj pozornice.
Samo su se jednom vraĆali na bis i tada su nam otpjevali “Bugger Off” bez pratnje instrumenata svi zajedno zavaljeni u barske stolice pokušavši nam valjda nešto dati do znanja, na što smo mi njima odgovorili na isti način glasnim pjevanjem refrena dotične pjesme.
Volim ovakve koncerte zato što mi probude uspavale porive i sjećanja na divne stvari koje smo radili dok nismo ‘prerasli’ punk. Ovakvo što mi je izravni dokaz da kad ti se punk jednom zavuče pod kožu teško ga se možeš oterasiti. Zato u ime tih vremena – ‘punk nije mrtav’ jer u ponedjeljak je to definitivno dokazano.
