Belgijska atrakcija Vaya Con Dios, koju predvodi karizmatična pjevačica Dani Klein, održala je u nedjelju 4. veljače i ponedjeljak 5. veljače, tri rasprodana koncerta u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Prisustvovao sam srednjem od tih koncerata, dakle onom u nedjelju u 19:30.
Tijekom karijere Vaya Con Dios je bio bend koji je prošao šaroliku lepezu žanrova, od jazza, latina, power-popa… Za nastup u Zagrebu sve su pjesme bile prilagođene za jednu prigušenu jazz-blues varijantu. 
Kurs je bio postavljen već s uvodnom “Just A Friend Of Mine” i dalje se nije puno mijenjao. Za takav stil je prigodan bio sastav benda; piano, kontrabas, bubanj i gitara., kao i rasvjeta koja je crtala sjene izvođača po zidovima dvorane.
Bend je za cijelog nastupa svirao smireno i suzdržano. Ono što je nosilo pjesme, davalo im boju i melodiju, bio je glas Dani Klein, čiji su snaga i kolorit u ovoj minimalističkoj varijanti još više došli do izražaja.
Ogoljenost se u nekim pjesmama jako osjetila. Nedostajali su usna harmonika (“Don’t Cry For Louie” kojoj je zaštitni znak), back vokali (“Puerto Rico“), trubači (“Heading For A Fall“), harmonika (“I Don’t Want To Know“) ili klavijature (“What’s A Woman“), da bi pjesmama dali malo više ‘tijela’.
Dani je tijekom koncerta napomenula kako je u Hrvatskoj već jednom bila, i to ‘netom prije nego što su počele besmislice’. Također je, kao aktivistica Amnesty Internationala, “Pack Your Things And Leave” posvetila svim zlostavljanim ženama i pozvala ih na hrabrost i borbu.
“Sljedeću pjesmu doživljavaju kao svoju gdje god smo bili u ovom dijelu Europe: Beogradu, Sofiji, Slovačkoj, Mađarskoj, no to je ciganska pjesma” – bio je to uvod za “Đelem, Đelem“, a nakon toga je Dani pametno poentirala da ‘i u Španjolskoj ne vole Cigane, ali svi su ponosni na flamenco, koji je zapravo cigansko naslijeđe’.
Koncert je potrajao točno sat i pol vremena i predstavljao je presjek cijele karijere i svih hitova Vaya Con Dios, uz još dvije nove pjesme. Publika je također veći dio koncerta ostajala suzdržana. Sve su pjesme nagradili pljeskom, ali su se rijetko usuđivali glasnije reagirati, tek na ponekoj življoj pjesmi, poput “Johnny” ili “Heading For A Fall”.
Primijetila je to i Dani nakon povratka na bis. “Osjetila sam da su ljudi bili frustrirani jer su htjeli zaplesati, htjeli su pjevati stvarno glasno. Ista stvar je bila danas popodne. Želite li plesati? Želite li pjevati stvarno glasno?” zapitala je i natjerala cijeli Lisinski da se podigne na noge. Počela je tad “Nah Neh Nah” i publika se spustila što je mogla bliže pozornici, zaplesala i zapjevala iz sve snage.
Koliko je ljudi bilo razočarano, a koliko ugodno iznenađeno, ovisi valjda o ukusima i razini očekivanja, no možda bi bolje bilo da je cijeli koncert bio poput bisa.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
