L’orchestre d’hommes-orchestres performs Tom Waits
Izgleda da su najjači aduti ove jesenske koncertne sezone u Zagrebu tribute bendovi.
Od onih koji pune veće dvorane tu su domaćoj publici već dobro poznati Brit Floyd, Queen Show u izvedbi The Bohemians, a lokalni cover bendovi su odavno najjači aduti udarnih vikend termina zagrebačkih rock klubova. Možda je vrijeme da to prihvatimo kao budućnost popularne (ili rock glazbe ili kako je god želite nazvati) glazbe i priznamo si da su izvorni temelji popularne glazbe koju poznajemo, znači one utemeljene u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, na zalasku. Dovoljno je samo sjetiti se rupa koje su iza sebe u zadnje vrijeme ostavili Lemmy, Bowie, BB, Arsen, Prince…
Nisam prvi koji spominje mogućnost da će pop/rock uskoro postati sličan jazzu gdje sastavi i pjesme nadživljuju originalne autore i članove, pa tako na primjer Glenn Miller Orchestra nastavlja nastupati i preko 70 godina nakon smrti svoga voditelja.
L’Orchestre d’Hommes-Orchestres (ili, lakše, LODHO) je ansambl iz Quebeca koji izvodi Toma Waitsa. No, Tom Waits nije običan predložak. Waits je zapravo idealni materijal za obradu, jer njegov opus duguje tradiciji pop/rock glazbe podjednako koliko i teatru, a djela iz sfere teatra su naravno inherentno namijenjena opetovanom izvođenju i reinterpretaciji u izvedbi različitih aktera. Sam Waits je u svojim rijetkim nastupima, pa i na albumima konstantno u ulozi, u karakteru, pa se može reći da je on samo autor koji je postavio originalnu izvedbu svojih pjesama, a onda ih prepustio drugima na daljnju obradu.
Rijetki nastupi su još jedan razlog koji Waitsove tribute čini posebnima. Waits jako rijetko nastupa, a kad nastupa, nastupa pred manjim brojem publike, te će mnogi njegovi fanovi ostati bez prilike da ga ikad vide i čuju uživo. Zato je svaka prilika da se njegova djela čuje uživo dobrodošla, naročito kad se to radi kvalitetno kako to rade na primjer srpski Rain Dogs, koji srećom redovno dolaze u naše krajeve. Sve je to razlog zašto je nastup LODHO najavljen kao ‘Močvarin koncert godine’.
LODHO su veliki naglasak stavili upravo na teatralni aspekt Waitsovih pjesama. Scenografija pozornice je izgledala kao zaboravljeni tavan neke kuće iz ’40-ih ili ’50-ih godina prošlog stoljeća. Scenografija, odnosno sve na pozornici je služilo i kao instrument: kuhinjsko posuđe, svijećnjaci, stol, kutije, boce, golf palica zalijepljena za kacigu… Neki od korištenih rekvizita, poput megafona, bili su dobro poznati svim poznavateljima Waitsova opusa, kao i poštapalice i dio monologa između pjesama.
LODHO čini šest članova, četiri muška i dvije ženske članice koje obučene u stroge kompletiće i s trajnom frizurom u stilu bezličnih tajnica iz 50-ih djeluju poput rodica legendarne glumice Cloris Leachman (Posljednja kino predstava, Loisina majka u Malcomu u stredini). Njih dvije su u početku sjedile sa strane potpuno nepomične poput kipova, no kasnije su se itekako uključile u predstavu. Štoviše, uključile su i publiku kojoj su dobacivale mandarine i klupko vune, a imale su i svoju točku hillbilly jodlanja.
No sva ta teatralnost, humor, sinkronizirano sviranje i udaranje ritma na tavama i šalicama kave, ne bi puno značili da nije pjesama, a Tom Waits ima pjesme s velikim P. Bez obzira na originalni način izvedbe koji je sam Waits izmislio, a koji su interpreti poput LODHO prihvatili i naglasili, iza tih pjesama stoji jedan od najjačih američkih kantautora. Pjesme su to koje bi zvučale vanserijski i u konvencionalnijem aranžmanu, pa i u potpuno ogoljenom samo na gitari ili klaviru. Osvrćući se po publici vidio sam mnoge kako pjevaju u bradu omiljene stihove.
LODHO su tim pjesmama udahnuli svoju viziju, koja je bila vrlo interesantna i zabavna, te su na kraju u potpunosti opravdali epitet koncerta godine, te ne čudi što je zbog velikog interesa za danas dodan još jedan nastup na istom mjestu.
.
