Ako su Roy Nathanson, Curtis Fowlkes i pedigre Jazz Passangersa – makar kao prvoboraca revivala vokalnog jazza New Yorka osamdesetih – i bili dovoljna preporuka da je u petak valja putem NoJazza, treba biti pošten pa reći da nikakve najave nisu mogle predvidjeti savršeno cjelovit i zaokružen koncert kakav nas je dočekao u gotovo popunjenom &TD-u.
Friški, istoimeni album “Sotto Voce“, naime, već na prvo slušanje zvuči tipično USA-produkcijski superpolirano, manekenski precizno, ali na momente bez energije. Izostanak Napoleona Maddoxa (vokalne ritam-mašine sastava Iswhat?!) kao gosta, čvrstog jamstva da koncert neće biti kockast kao što snimka na momente jest, dao je vašem novinaru i dodatnu dozu skepse. 
Umjesto njega, uskočio je bubnjar Marx Brothersa – George Schuller i već od uvodne rythm & blues kompozicije “Shake” pokazao što studijskoj snimci nedostaje. Schullerov bubnjarski rad je urarski fin i nenametljiv (tijekom čitavog koncerta stvarao se dojam kako je upravo on najtiši član benda) ali, umjesto da bude dosljedno urarsko-švicarski precizan, odiše nevjerojatnom lakoćom i razigranošću koja je ubrizgala plesni virus u čitav bend. 
Već u sljedećoj skladbi, obradi starog funky hita “Sunny“, bend je u potpunosti opravdao naziv Sotto Voce, pianissimom vokalnih harmonija pred čijim bi se čistoćom i feelingom mnogi profesionalni američki a cappella pop-sastavi mogli sakriti. Kao tepih mekana pratnja minimalističkog, savršeno odmjerenog Fowlkesovog trombona i puni tonovi kontrabasa Tima Kiahla nagovijestili su da će alkemija zvučnih tekstura benda dati sjajne rezultate. 
“London Story” donio je Nathansonov trademark, duhovitu ritmiziranu recitaciju, ovaj put o čekanju na londonskom kolodvoru koje je toliko trajalo da se prometnulo u gospel – blues vapaj čitavog benda “I Feel Lika A Motherless Child” gdje se Nathanson odlično uklopio s alt saxom, pokazavši zavidan lirizam u post-bop izričaju. 
Nastavak slobodnih radova, savim konkretan zalet u free teren dogodio se neočekivano u “Home“, Billie-Holiday komadu bluesa, gdje je Kiahova vokalna perfekcija, asketski efektni violinski potezi Jessea Millsa, ali i iznimna zvučna izniveliranost sastava (u zvučnoj slici uistinu je sve bilo na svom mjestu, toliko da se pitate što je to što Sotto Voce ekipa zna, a drugi ne znaju) otvorila prostor za Colemanovsku In-All-Languages-improvizaciju Nathansona na sopraninu, jauke trombona u pianissimu, ali i pomalo sablasni zaključak recitacije: “Zagreb Iz Always Zagreb… But Baghdad Is Also Always Baghdad“. 
Muk u dvorani prije dugog pljeska pokazao je da je publika dojmljena ne samo glazbom, nego i riječima, zbog čega je za kraj ostavljena “By The Page“, izvrsna i produhovljena stop’n’go zezalica o Nathansonovom ocu koji mu je, kao klincu, davao pet centi po pročitanoj stranici da bi zavolio čitanje, ‘jer kultura jedina sprječava ratove‘. Savršeno tečan, nimalo trivijalni funk, prošaran inventivnim kratkim upadima trombona i saxa, uz zarazni a cappela refren “5 cents a page!” do kraja je razgalio sve u dvorani, dok se nevjerojatno dobro promišljena izbalansiranost zvuka još jednom u potpunosti ostvarila u nabijenom, intenzivnom bisu, posveti Rolandu Kirku u njegovoj skladbi “Inflated Tear” koju je Nathanson emotivno i žestoko prosolirao s altom i sopraninom zajedno u ustima.
Ništa osim ovacija ovaj koncert nije ni zaslužio, tako da je bilo pravo pitanje što Marx Brothers može ponuditi nakon ovoga.
A oni su, pak, povukli najpametniji mogući potez, nastavivši u sličnom stilu. Glazba inspirirana songovima i filmovima braće Marx učvrstila je atmosferu u domeni swinga i plesne glazbe dvadesetih i tridesetih, no moguće se zasićenje teatarsko-plesnim štihom i karizmom nepoderivog Nathansona, koji je za drugi dio koncerta ogrnuo plašt i još naglašenije imitirao Groucha Marxa, izbjeglo sasvim drukčijom koncepcijom: oktet je – logično – imao veću širinu izražaja i boja, tako da je u najuspjelijim trenucima, umjesto intimističkog zvuka Sotto Vocea, postizao gotovo Big Bandovsku širinu.
Uvodna “Animal Crackers” Dukea Ellingtona ponudila je scherzičan, gotovo slapstick ugođaj na tragu Monkovog “Epistrophy”, dok je valcer “At The Circus” iz prvog zvučnog filma Marxovih “Coconut”, donio Hasselbringov solo na trombonu u kojem se jasno vidjelo kako nekad više duha stane u manje tonova.
Za vrijeme čitavog seta u pozadini su se projicirali isječci iz filmova, što je u trenutku otkazivanja pick-upa na kontrabasu spasilo situaciju od praznog hoda, pogotovu što je Matt Darriau u maniri iskusnog konferansjea ispričao ponešto o samoj braći Marx i napose Harpou Marxu (kojeg su tako prozvali zbog iznimne nadarenosti za harfu, koju mu je kod kuće imala baka).
Upravo je scena Harpovog uništavanja klavira nakon “Honky Tonk” teme züriškog klavirista Chrisa Wiesendangera – zamijenio Anthonya Colemana koji je iste večeri svirao u Firenzi – poslužila kao okidač za urnebesni free komad za čitavi oktet, u kojem se posebno istakao Darriau na klarinetu, ali i Herb Robertson na trubi, iznimno energičnim, sonornim zvukom koji se čuo i na obližnjoj željezničkoj pruzi.
“Echoes Of Harlem“, kojom je završio koncert, pokazala je koliko je ovakva humorno-teatarsko-improvizatorska ideja bliska sastavu Ballin’ The Jack: zatvorivši oči, niste mogli biti sigurni koji je sastav ispred vas, a količina vedrine i otkačenosti u glazbi čitave večeri izmamila je i još jedan bis, brzi blues kojim je nažalost završio ovaj izvrsni koncert.
Uistinu, može se bez mnogo premišljanja ustvrditi kako već dugo ovdašnja publika nije vidjela svirku koja bi od početka do kraja (čak i nakon izmjene sastava na pozornici!) držala ovako ujednačen nivo visoke kvalitete. Činjenica da je konstantno vrhunska svirka u oba seta ujedno predstavljala i jasnu tematsku koncepciju, dvostruki je palac gore za organizatore koji su slušateljima pružili uistinu zaokruženi, cjeloviti umjetnički događaj za pamćenje.
Zasluga je to prije svega zvuka, koji je rijetko kada tako dobro i čisto funkcionirao, ali i prostora. &TD je – ruku na srce – bio najbolja pozornica u gradu za ovakav koncert. Ni KSET, ni kino SC-a, ni ZKM ne bi mogli stvoriti atmosferu prigušeno intimističkog, a ipak dovoljno ozbiljnog teatra unutar kojeg film, poezija, konferanse i improvizacijska humorističnost funkcioniraju beprijekorno: kao da nema ničeg lakšeg od simbioze umjetnosti.
A kako je jedna od namjera NoJazza prikazati posljedice upravo srastanja različitih izričaja, ovime je festival već u drugoj večeri ostvario svoj cilj i umjetnički doseg po kojem ga se može upamtiti. Obzirom da je tek počelo, možemo samo čestitati No Jazz ekipi i nadati se da će tako nastaviti i dalje. Bravo!
foto: t.c.
