Najzahtjevnija ruta na svijetu u nedjelju navečer bila je ona između kina SC-a i Teatra &TD. Zadatak je, naime, bio provjetriti vijuge od koncerta Wayne Shortera i otvoriti uši za Satoko Fujii Quartet u svega 15 metara. Dojmovi su bili toliko upečatljivi i svježi da je ulazak u još jedno slušačko iskustvo izgledao zahtjevno poput počasnog kruga nakon pobjede u maratonu.
Nadao sam se samo kako će japanska ekipa biti dovoljno drukčija i intrigantna da pored očekivano kompleksnog Shortera izbori svoje mjesto na mom sirotom sivom hard disku.
Srećom, tako je i bilo. Satoko Fujii Quartet je svirao super žestoki groove i funk kao da im je zadnje! Možda zvuči čudno, obzirom da je Fujii odličan improvizator klasičnog, obrazovanja (klavir je studirala na Berkeleyu), ali ako se zna da je u sastavu Tatsuya Yoshida, furiozni bubnjar grupe Ruins, stvari postaju malo jasnije – pogotovu kad se na to doda i činjenica da virtuozni basist Takehura Hayakawa zvuči kao njegov soulmate. 
Ritam sekcija je, dakle, prašila u svih 16, a trubač Natsuki Tamura se korpulentnim i ponešto metalnim zvukom bez problema izdizao nad njihovim funk pandemonijem, namećući se kao glavni solist sastava. U cijeloj toj konstelaciji Fujii se (silom zvuka) ograničila na ritmički funkcionalnu, temperamentno ekspresivnu pratnju, koja je ipak najviše dolazila do izražaja u savršeno tempiranim breakovima, gdje bi, ostajući sama, u svega sekundu ili dvije iskazivala nevjerojatnu finoću sitnih tonova koji su zvučali kao rasprskavanje stalaktita u pećinama; odnosno, pasažima što su prizivali povlačenje mora s obale u južini. 
Upravo je izniman senzibilitet njenih solističkih momenata – a duže improvizacije poduzela je svega dva ili tri puta tijekom koncerta – ukazivao na paradoks da je upravo ona, kao lider kvarteta, zapravo najveći gubitnik u ovakvoj zvučnoj slici, gdje ju niti tri mikrofona u (zatvorenom) koncertnom klaviru nisu mogli staviti u istu ravan s Tamurinom prodornošću, odnosno silnom snagom bubnja i basa.
Ostaje međutim činjenica kako je i s ovakvim hendikepom koncert bio pravi vatromet najvrhunskijeg funka i groovea kojeg smo zadugo mogli čuti – ritam sekcija je jedna od najmoćnijih što sam ih ikada gledao, Tamura je bio dovoljno energičan da nosi čitav koncert, a Fujiin senzibilitet začin kojeg 99 % ovakvih koncerata ionako mogu samo sanjati – tako da zapravo nisam siguran kako nakon ovakve svirke želim slušati bilo kakav funk i groove, i to na neodređeno vrijeme…
Pitanje je, međutim, koliko ovakav čisti hard-groove-hard-funk pristup (s Fujii i njenom improvizacijom posve u drugom planu) može držati vodu, bez da se počne ponavljati. To pitanje si je očigledno postavila i ekipa iz kvarteta, jer je koncert trajao nešto manje od sat i pol. Taman da se ništa ne zavrti u krug, a da publika u dupkom krcatom &TD-u (trebalo je i dodatnih stolica) pohrli do bine raspitati se za CD-ove.
Skromni i radosni osmijeh na licu pijanistice govorio kako je i za nju ovo bila iznimno ugodna premijera pred zagrebačkom publikom. Činjenica koja još više dobija na težini ako se zna da se sve događalo svega 10 minuta nakon Shorterovog koncerta.
foto: t.c.
