Utorak, 19. rujna za mene bio je rezerviran samo za jednu stvar, a to je koncert Letu štuka u zagrebačkom klubu Aquarius. Kako je cijeli dan kiša neprestano padala, ni večer nije mogla ponuditi nešto bolje vrijeme tako da sam bio primoran pokisnuti dok sam se dočepao toplog, štoviše i uzavrelog prostora Aquariusa.
Koncert je bio zakazan za 21h, čak je i Dino Šaran izjavio da će kasniti maksimalno petnaest minuta, naravno prevario nas je za tri četvrtine sata. Dakle, koncert je kasnio sat vremena, što je sasvim normalno za izvođače s našeg prostora, a i naš prostor općenito.
Konačno, oko 22h, kompletna postava se naslagala na stage, Šaran se uhvatio mikrofona i gitare, te započeo s uvodnim monologom, kako to obično počinje kod grupa koje se jezično razumiju s publikom. 
Prije svega moram reći da su Letu štuke za koncertno iznenađenje odlučile premijerno odsvirati nešto novog materijala koji bi se trebao naći na njihovom novom albumu. S obzirom da ih medijski nisu baš pretjerano eksponirali, za mene od tih četiri jedino je “Proteini i ugljikohidrati” bila poznata stvar.
Do početka koncerta, u predvorju Aquariusa, zagrijavao nas je DJ relativno dobrim presjekom američke indie, grunge te rock muzike devedesetih godina. Tako da sam s tog mjesta jako dobro mogao vidjeti koji stampedo je nastao kada se Šaran popeo na pozornicu. Zbog te strke i pomahnitale mase ljudi koja se u bujicama slijevala što bliže pozornici bio sam primoran uhvatiti kraj prve im i ovako dosta nerazumljive i nepoznate pjesme.
Trenutak kada sam svega postao svjestan je prepoznatljivi vokalni i instrumentalni početak pjesme “Gorile u magli“, koja je odmah potaknula tu uzavrelu masu ljudi da se počne gibati na sve strane kako im to nalaže sam ispremiješani ritam te pjesme. Već kod prve stvari shvatio sam kako je razglas zapravo bio katastrofalno loš, Šaranova gitara se uopće nije čula, a prateći vokal u pojedinim sekvencama znao ja nadglasati samog pjevača.
Do mjesta gdje sam stajao, kroz pojedine dijelove pjesama, znala je dopirati samo melodija pratećih gitara, truba i bubnja. Najbolje se to moglo osjetiti na pjesmi koja je uslijedila, “Minimalizam” kod koje se njen prepoznatljivi akustični rif uopće nije čuo. Nisam siguran je li Šaran svega toga bio svjestan, ali gospoda tehničari su to morali uočiti, još za vrijeme tonske probe. Ali, ajde…
Pošto smo svi zajedno pomogli Šaranu da “Minimalizam” dovede do kraja jer je prvih par pjesama imao problema s intonacijom, koju je uredno fulavao u pojedinim dijelovima pjesama, krenula je “…od sjevera do juga…“, kako je mudro najavio pjesmu koja je slijedila. Dakle, “Tuga“, pa “…u zlatnom ramu…“, “Ulice” zatim “Signali” koja bila fina promjena ritma, energije, a i samog raspoloženja publike koja je iz sveg glasa grmjela poznati refren.
Po završetku te vesele pjesme uslijedila je “Tepsija” koja je pretpostavljam na to mjesto postavljena da bi se napravila adekvatna podloga za prve goste.
Na pozornicu su došli Alen Marin i Zoran Čalić, poznati dvojac iz Elektrobude. Kako to obično biva, uslijedila su grljenja i poljupci kao da se nisu vidjeli 20 godina, a ne prije 20 minuta u backstageu. Pa malo pričice za publiku kako su dosta surađivali, pa anegdota iz života, nekoliko internih te je uvodna klavijatura za “Na nogama od stakla” krenula. Bio sam totalno zbunjen, ne da se pjesma nije uklapala, nego je uopće nisam očekivao sad tu gdje sam došao slušati nešto sasvim drugo. Navodno da je Šaran suautor teksta te pjesme pa im valjda to daje za pravo da Elektrobudu uguraju usred koncerta. Mala promjena valjda nikad nije na odmet.
Nakon Marina, međa koja je razdvajala dva gosta zove se “Šutiš“, meni inače prelijepa pjesma i jedina s albuma koja je izrazito ljubavna, bez primjesa politike, socijalne ili asocijalne okoline i rata. Pošto se “… bistra voda zamutila” na pozornici se pojavio uvijek simpatično hiperaktivni Edo Maajka. Otpjevali su dvije pjesme, između ostalih, njihov neostvareni duet za pjesmu “Kredenci“, za dotičnu pjesmu na pozornici im se pridružio Pavlica – Mađar duet, te kao da je energetska bomba u tim trenutcima pogodila Aquarius i prouzročila mahnito gibanje publike u kombinaciji sa pjesmom. Definitivno najbolji trenutak prvog djela koncerta.
Sa završetkom pjesme, završio je i Edin dio gaže, koji se zahvalio, zamolio za pljesak i otišao. S Pavlicom i Mađarem odmah je počela najstarija i jedina autentična od prvih izvornih Štuka, “Kao na zapad“. Pjesma koja je isto kao i ona koja joj je slijedila služila za uzajamnu ljubavnu interakciju parova diljem kluba, a uslijedila je, naravno, “Mjesto za dvoje“. Stvar koju sam očekivao kao uvodnu, odsvirana je 13. po redu i sasvim se super uklapala u tajming uzavrele atmosfere koju su postepeno uspjeli zakuhati. Definitivni vrhunac koncerta je pjesma koju nije najavio jer smatra se da je najsimpatičnija od svih i svi je znaju te je samo počeo svirati uvodne rifore. “Pero papacoder” pogađate.
Ali u najoštrijem uvodnom dijelu pjesme, raspao im se bubanj i sve je moralo stati. Kako je Šaran rekao: “Imamo mali tehnički problem” svojim simpatičnim bosanskim naglaskom. Sve je to brzo sređeno i “Papacoder” je mogao nastaviti dalje, izveden je besprijekorno ovaj puta i zajedno s “Kredencima” izdvojio bih je kao najbolje te večeri. Poslije je trebao nastupiti još jedan veliki gost. Meni iznimno žao što se druga vokalna polovica nije pojavila da “Sunce” zvuči autentično i onako dobro.
Preživjeli smo. “Proteini i ugljikohidrati” jedna je od onih novih, ali u biti stara pjesma koja je premijerno zajedno sa čitavim novim albumom izvedena još u KSET-u prije pola godine. Nakon nje “Grad bez boje” koja mi je govorila da se lagano bliži kraj druženja Letu štuka i zagrebačke im publike, jer repertoar im je limitiran samo jednim albumom kojeg imaju iza sebe. Za sam kraj su ostavili meni i ovako dosadan “Zagrljaj” pa sam znao da mora uslijedi bar još jedan bis.
Tako je i bilo, prvo, popravni “Pero Papacoder” koji je i drugi puta bio pun pogodak, te bi se ekipa valjda cijelu noć bacala na tu pjesmu da je izvode. Poslije “Pere” još jedna nova (ispričavam se što ne znam ime jer od lošeg razglasa i galame teško sam mogao razaznati Šaranove riječi) “…ti si ona što se ljubit zna gore u oblacima…” nakon koje je uslijedio još jedan bis s “Mjestom za dvoje”, ali ovaj put cijelo ‘jato Štuka’ plus svi gosti otpjevali su je zagrljeni bez instrumentalne pratnje, lijepo se zahvalili i završili još jednu zagrebačku prezentaciju svojih djela.
Koncert je začudo trajao blizu dva sata, deset minuta manje, što me iznenadilo zato što materijala imaju za svega sat vremena svirke, ali bilo je tu i ostalih stvari osim sviranja i pjevanja, tako da, lijepo su to uspjeli obaviti.
Samo da je razglas bio malo bolji, mogli su ponijeti titulu domaćeg koncerta godine, jer naša publika ih zaista voli.
