Koncerti romskih sastava imaju u nas svojevremenu a priori prođu, kao i češki filmovi. Sama činjenica što je film češki, učini ljudima stvar donekle smješnijom. Činjenica da se ide na koncert romske glazbe, pak, publiku automatski dovede u stanje pritajene razgaljenosti i euforije. Pritom nije uistinu važno koji su glazbenici ili repertoar u pitanju. Puku inficiranom romskim melosom uglavnom je svejedno tko je i što je na pozornici, samo nek zvuči što autohtonije i mahnitije.Sve ovo, dakako, uvelike vrijedi i za Fanfare Ciocarlia.
Majstori iz Zece Prajini pritom imaju, dakako, dodatno pokriće u činjenici što su uistinu vrhunski glazbeni sastav, čije umijeće, muzikalnost i energija definitivno predstavljaju jednu od najčudesnijih pojava svjetske scene – i to ne samo u domeni etna.
Kao oko pun zagrebački klub Aquarius 13. ožujka – u koji se već oko 21.15 teško mogla baciti igla s nadom da bi mogla pasti na pod – potvrdio je kako su protekla gostovanja Fanfara formirala vjerno, dobno i kulturološki rastresito sljedbeništvo bez imalo podozrivosti prema recentnim zbivanjima unutar sastava. 
Ipak, činjenica da je u listopadu 2006. preminuo patrijarh i vođa Fanfara, klarinetist Ioan Ivancea, zaslužila je dodatnu pozornost. Tim više što je već u veljači ove godine izašao svojevrsni romski all-star naklon osnivaču ansambla (čiju recenziju možete pročitati ovdje) na kojem su posvete ostavile legende poput Šabana Bajramovića, Esme Redžepove ili Ljiljane Buttler.
Izvana promatrano, nezahvalno je tvrditi koliko je odlazak utemeljitelja glazbeno, odnosno logistički zatresao sastav. Sudeći po albumu “Queens And Kings”, Fanfare su čim prije željele dati do znanja kako nije upitno da nastavljaju dalje; no rezerviranost samog benda na snimci ukazuje da će za novi kurs, odnosno nove skladbe pod novim autoritetima trebati vremena. Dok se situacija ne iskristalizira, radit će po formuli uspjeha što ju je patentirao Ivancea.
U posljednju rečenicu zapravo stane čitava priča o koncertu u Aquariusu. Fanfare su rutinirano zagrijale atmosferu, potom je usijale, držale visoko, visoko i svirali kraj. Za one koji su se prvi put susreli s Fanfarama koncert je zasigurno predstavljao otkrivenje najvišeg reda – uistinu, da isključivo puhački ansambl drži stampedo-tempo od 180 otkucaja u minuti bez da se itko čujnije oklizne čitavo vrijeme, ili da trubačka soliranja Pancirela Constandachea imaju lasersku brzinu dostojnu jednog Dizzy Gillespiea, teško je vjerovati dok se sami ne osvjedočite.
No, svima onima koji su rumunjsko-moldavske legende već gledali, ovaj koncert nije pokazao mnogo novog. Sve se odvijalo po prokušanom receptu ‘red glazbe za romski sprovod – red romskih standarda sa što frenetičnijim soliranjem – red čočeka – sve ispočetka‘.
Da će stvari ići po uhodanom sinopsisu, bilo je jasno nakon prvih dvadesetak minuta, kad je bend naglim promjenama raspoloženja nastojao što prije razvaliti atmosferu. Čitavo vrijeme, međutim, izostajao je žar i nepredvidljivost, pa se bend doveo u pat poziciju odigravanja dobrih karata, uprkos čemu su – glede ugođaja – stalno ostajali na mjestu, bez otključavanja magičnih vrata romske fešte kojoj su se svi nadali. To im je donekle pošlo za rukom tek itekako poznatom Bregovićevom “Ševom” (kojom završava soundtrack za “Underground” Emira Kusturice) što je zvučala gotovo znanstvenofantastično, budući su je Fanfare izvele još barem dvostruko brže (!!) od originala.
Odmah nakon nje uslijedio je “Lume Lume“, pa je ovaj diptih postao prvi mali vrhunac koncerta. Upravo se materijal s posljednjeg autorskog albuma “Gili Garabdi” pokazao iznimno potentnim i zahvalnim, zbog čega se sastav uglavnom i držao upravo njega. Tako je, u kombinaciji s “Mesečinom” bez vokala, odlično zvučao “Caravan” Dukea Ellingtona u čoček-obradi, kao i primjerice “Hora Arabeasca“.
Kako je koncert odmicao, sve se više pilo, atmosfera u publici sve raspamećenija, pa nije dolazilo u pitanje da će i ovaj koncert Fanfara ispuniti zadanu normu. Jedino je čitavo vrijeme nedostajao osjećaj da je i sastav na bini zahvatila ona ista groznica koja je tresla očekivanjima, emocijama i alkoholom nabrijanu publiku.
Bez obzira na narav romskog melosa, ispod površine se ćutila rutina, čak i u naizmjeničnim soliranjima saksofona i truba koja su – za razliku od koncerta iz 2003. – zvučali repetitivno i dosta si međusobno nalikovala. Tek je bis – s obradom teme “007” i standardom “Sandala” bio sasvim unutra.
Činjenica kako su Fanfare i bez ikakvih novota vjerojatno najmoćnija pojava u fahu romske glazbe, pri čemu na čitavom svijetu nema filharmonije čija visoko(glazbeno)obrazovana puhačka sekcija ne bi zavidjela ovom sastavu po preciznosti na svojim instrumentima, mnogima će biti dovoljna za ponovni susret.
No, još jedna ovakva automatizirana predstava u kombinaciji s trajanjem od jedva sat i četrdeset, mogla bi pokolebati i entuzijaste.
foto: t.v.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
