Nakon ovog koncerta u zagrebačkoj Tvornici Kočani Orkestra, u srcu i ušima ostao je jedan neupitan zaključak: koncerti romske glazbe sve više postaju balkanski show, dok je sama glazba gurnuta u drugi, a možda i treći planu.
Pritom čak nije riječ o ritualu kojim Kočani otvaraju svoje svirke – ulasku u dvoranu na ulaz za publiku, kroz koju se, svirajući romski marš, jedva probijaju do bine – jer riječ je o svojevrsnom trademarku familije Saliev, koji stvara gotovo apriornu prisnost benda i publike. Riječ je, međutim, o svemu ostalome što je između sastava i posjetitelja stalo nakon toga.
Za početak, riječ je o trima zamamnim plesačicama koje su u opravama za trbušni ples izašle na pozornicu čim su Kočani otpočeli koncert i krenule kružiti kukovima iz sve snage, na opće oduševljenje kao oko pune Tvornice. 
Nakon vrlo kratkog vremena i malo zahtjevnijeg pristupa ritmu čočeka, međutim, postalo je jasno kako su prelijepe djevojke prilično nespremne za svirku koju su plesom imale pratiti. Osim nedostatka bilo kakve plesačke koordinacije između njih triju, bilo je zamjetno kako iz vlastitog plesnog toka ispadaju na svakom iole neočekivanijem ritmičkom breaku, što je čitavu stvar nakon određenog vremena učinilo gotovo karikaturalnom i posve jeftinom. 
Kao da to nije dovoljno, na trećoj se skladbi dugom improviziranom oru pridružila i četvrta plesačica, stanovita Ana, koja je – ipak – pokazala daleko veću plesačku smislenost. No, bez obzira na to, nije jasno zašto se sastav puhačkih virtuoza (a Kočani to jesu, od prvog do zadnjeg člana) krenuo dodvoravati publici na kvaziegzotični, krajnje predvidljiv način, osim ako cilj nije da se čitava stvar maksimalno proda, čak i onima kojima romska glazba nije u žiži glazbenih interesa.
Argument u prilog tome jest i činjenica da je vrhunski kompetentan i izdržljiv bubnjar Kočana 90 posto vremena svirao – električne bubnjeve. Prilično bezdušni, gotovo elektronski zvuk udaraljki pokazao je kako su veseli Makedonci brzo naučili lekciju iz Shantelovog CD-a “Bucovina club” i planetarnog uspjeha remiksa njihove “Šiki, šiki Baba” iz radionice Gaetana Fabria: romska glazba sa sintetičkim ritmovima trenutno je vruća trendovska roba.
No, dok se samom trendu nema što puno prigovoriti, Kočanima valja zamjeriti podilaženje tom istom trendu – ne zbog toga što bi elektronika u romskom kontekstu bila nešto blasfemično, već zato što nisu našli načina da bubanj u elektronskom ruhu unutar njihovih aranžmana zazvuči organski.
Upravo suprotno: doimao se naknadno nakalemljeno i prilično hladno, toliko različito od one dvije i pol prigode u kojima je carevao veliki koncertni doboš, kada je sve zvučalo spremno za potpuno razvaljivanje uzavrele publike. Ipak, ništa od toga: taman kad je i trijezni dio slušatelja počeo gubiti glavu, vratila se elektronika i stvari više nisu zvučale tako neposredno.
Pritom ne bi valjalo ove opaske shvatiti kao tradicionalističko opiranje novim idejama. No tajna romske glazbe upravo je u spontanosti kojom ona, na neki čudesan način, nalazi prečicu do gotovo svačije duše. U petak je to, pak, Kočanima pošlo za rukom u svega nekoliko navrata, prije svega u medleyu “Evo banke, cigane moj / Cigana Jana” i u kratkoj, nešto izmijenjenoj instrumentalnoj verziji “Šiki, šiki baba“.
Sve ostalo je, uprkos neprijepornoj virtuoznosti trubačkog dueta (pri čemu mlađi član ozbiljno upire prstom na Dizzy Gillespiea po brzini i eksplozivnosti, makar koji put i zafalšao) i nezamislivoj preciznosti i izdržljivosti terceta tuba, što su poput golemog srca upumpavale goleme količine krvi i snage u tkivo sastava, zvučalo suviše, suviše rutinirano.
Sličan problem, no u daleko manjoj mjeri, zakačio je i Fanfare Ciocarlia na zagrebačkom koncertu u Aquariusu sredinom ožujka prošle godine. Čini se da je riječ o simptomu glazbe koja je prepoznala svoj komercijalni kapacitet, ali i u zadovoljstvu oko takvog statusa izgubila osjećaj za trenutak u kojem se nalazi.
Stvari, naime, nisu više tako jednostavne – koncem devedesetih, ako se netko sjeća, bilo je dovoljno čuti izvorne romske trubače na pet sekundi, ili osjetiti svega nekoliko minuta balkanskih broken beatova, i cijela bi dvorana odletjela u zrak od krvi i euforije. Od tog vremena prošlo je, međutim, gotovo čitavo desetljeće, i ovdašnja ozbiljnija publika (dakle, ona koja nema pokoji promil u krvotoku dok joj osiguranje drapa ulaznice na ulazu) više ne može biti kupljena samo ritmom devet/osam ili silovitim zvukom limenih puhača, niti prežvakanom “Mesečinom“: njima treba nešto ozbiljnije od pukog folklora, na čije su osnovne odrednice već i navikli.
Nije stoga neobično da je podbacilo i ispunjavanje želja – poput “Jovano, Jovanke“, koja je također izgledala više kao ceremonija za publiku, negoli što bi s pristupom ‘čitanja s papira i igranja na neviđeno’ donijela nešto glazbeno neuvijeno. Dapače, upravo je potonja izvedba pokazala koliko je Stefanovski (i Tadić) bio u stanju izvući iz ove narodne pjesme, dok je u prezentaciji Kočana zvučala gotovo preko volje.
Sve to, naravno, ni najmanje nije smetalo publiku u kojoj se dobar broj pojedinaca preparirao etanolom kako bi što euforičnije ispratio koncert. Ruke u zraku, penjanje na binu i plesanje s članovima sastava, silna energija i odobravanje pokazali su da je Tvornica (opet) položila test.
Isto se, međutim, nikako ne bi moglo reći za Kočane, koji su mogli i morali dati više – posebno ukoliko je prva ideja ovog koncerta uistinu bio in memoriam nedavno preminulom vođi sastava, legendarnom Ismailu Salievu.
Tim više što je njegov sin, također saksofonist, Bilent Saliev, na koncu svog obraćanja publici jasno kazao: “Ismail bi rekao: Momci, svirajte dalje!” Skloni smo vjerovati, međutim, da bi pokojni majstor pod tim podrazumijevao i: “… tako da date sve od sebe!” – no ovaj neizgovoreni dio replike Kočani nisu ispoštovali, ostavivši nas na dobrano tankom ledu u pravoj zimskoj večeri.
Foto: Net.hr
