Roditti-Ignatzek-Rasinfosse Trio – Točno to mi je trebalo

Posljednje večeri Jazz.hr/Jesen festivala imali smo ponovno priliku vidjeti naše stare znance, Roditti – Ignatzek – Rasinfosse trio. Već treći put su u Zagrebu, bili su prvi put 2004. godine, zatim 2008., sada 2012., kao što je rekao sam Klaus Ignatzek, ‘kao i Olimpijada’.

Ovaj trio već dugi niz godina surađuje zajedno, izdali su čak četiri albuma u ovoj postavi, dok je svaki od glazbenika ostvario i vrlo plodnu jazz karijeru. Od imena s kojima su surađivali ovi glazbenici moguće je stvoriti najbolji big band svih vremena, no za potrebe izvještaja samo ću istaknuti da je Claudio Roditti svirao u legendarnom Dizzy Gillespie’s United Nations Orchestra, dok je Jean-Louis Rasinfosse svirao s Chetom Bakerom, Tootsom Thielemansom, Richardom Gallianom…

Iako, vrlo je neobična ova postava jazz trija bez bubnjara. Kada sam gledao najave za koncerte to mi se učinilo vrlo čudnim i samim tim – zanimljivim! Uvijek je bitno čuti nešto drugačije, širiti horizonte. Pa tako me jako zanimalo kako će zvučati ovaj trio, za kojeg je i sam Antun Tomislav Šaban u najavi spomenuo da se zapravo približio i komornim orkestrima dobro nam poznatim iz klasične glazbe.

Taj dan imao sam užasno naporan dan, direktno sam došao na koncert. Da nisam imao obvezu napisati izvještaj, dobro bih promislio bih li se uopće pojavio ili ne… Jednostavno, u glavi su mi se rojile misli vezane uz obveze na poslu, rokove, isporuke… i trebalo mi je mjesto gdje bih stao u mraku, sam sa sobom, šutio i ne mislio ni o čemu. Idealan bi bio npr. jedan onaj bar iz američkih filmova, sa sveukupno sedam gostiju, koji svi sjede ili uz šank, ili svatko u svom separeu, svatko ispija svoju pivu ili viski i nema apsolutno nikakve ljudske interakcije.

U takvom raspoloženju sam ušetao u Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog, koja je, nažalost, ovaj put ostala poprilično prazna. A onda je trio izašao na pozornicu i krenula je predstava.

Trio je bio fantastičan. Melodični jazz s jednostavnim rješenjima, glazba koja jednostavno teče, kao da se sama svira, a muzičari kao da jednostavno stoje na pozornici i uživaju. Znate kako kažu, ako neki glazbenik na pozornici svira i izgleda kao da se muči, kao da ulaže zadnji atom energije i zadnju kap znoja da odsvira ono što svira, onda se on uistinu muči i na tom je nivou da mora uložiti zadnji atom energije i zadnju kap znoja da uspije izvesti ono što je naumio. S druge strane, ukoliko glazbenik izgleda kao da se poigrava instrumentom, i kao da je ono što radi zapravo najjednostavnija i najprirodnija stvar na svijetu, onda to stvarno i jest tako, onda on posjeduje apsolutnu vještinu i neobjašnjivom lakoćom može iskomunicirati svoje ideje, misli i osjećaje.

A upravo tako je izgledao trio na pozornici. Kao što je i sam Claudio Roditti rekao: “Na bubnjevima – nitko! Za klavirom Klaus Ignatzek, za kontrabasom Jean-Louis Rasinfosse“. Lakoća kojom sviraju, apsolutna opuštenost koju odaju i apsolutna kontrola koju posjeduju bila je jednostavno hipnotična.

Mene je osobno, a vjerujem i velik broj ljudi u dvorani, vrlo brzo začarala i uvukla u svijet melodičnog jazza, starih jazz standarda, autorskih kompozicija benda, te brazilskog jazza. Doslovno, kao da gledate kazališnu predstavu u kojoj glazba sama sebe svira, a muzičari predstavljaju lutke koje uživaju na pozornici.

Tome su pridonijele i dosta šarmantne pauze između pjesama gdje su i Roditti i Ignatzek pričali šaljive anegdote te komunicirali s publikom (u doslovnom smislu te riječi), dakle, pitali ljude za mišljenja i komentare… Jedina greška bila što su Rodittija upozorili na činjenicu da se koncert snima (pretpostavljam za emisiju “Vrijeme je za jazz” kojima ovim putem čestitam jubilarnih tisuću emisija!), te se isti više puta osvrnuo i na kamere i na činjenicu da je to sve na televiziji i sl.

Pred kraj su, zbog brazilskih korijena Claudija Rodittija, izveli i “The Girl from the Ipanema“, gdje je Brazilac i sam zapjevao. Koliko god taj portugalski jezik bio muzikalan, pogotovo kada ga govori izvorni govornik, pogotovo uglazbljen u tako lijepu melodiju kao što je “The Girl from the Ipanema”, ipak moram priznati da bih bio mnogo sretniji da je Roditti tu istu melodiju odsvirao na trubi nego što ju je pjevao. Bilo je to lijepo, ali ipak, ono što je te večeri demonstrirao na trubama bilo je daleko ljepše.

Sve u svemu, jako lijepo. Melodično, ritmično… a to nije lako postići bez bubnjara u bendu, i Ignatzek i Rasinfosse morali su postići visoko majstorstvo u izvedbama na svojim instrumentima da zadrže i melodičnost na kojoj se bazira cijeli bend i ritmičnost koja bez bubnjara može potjerati publiku na ples. I onda, u jednom trenutku bilo je gotovo. Kraj koncerta. Pogled na sat odao je činjenicu da je koncert potrajao preko sat i pol vremena, koji su prošli kao treptaj oka. Jednostavno, glazbenici su nas oteli, poveli na putovanje svojim svijetom, i onda nas lagano prizemljili natrag na zemlju.

I točno to je bilo ono što je meni trebalo te večeri. Da me netko odnese negdje daleko gdje mogu žmireći i opušteno uživati, i tamo zadrži dok ne pročistim glavu. U normalnim okolnostima napisao bih da je glazba nježna, lagana, melodična, ali da u njoj fali drskost, fali ljutnja, inat, bezobrazluk… Ne može sve biti lijepo, nešto mora biti i ružno, i lijepo i ružno, i čisto i prljavo, sve to čini cjelinu koja na kraju ukupno može i ne mora biti lijepa.

No, ne tu večer. Tu večer trebalo mi je upravo ovako nešto, jedna melodična ritmična muzička hipnoza, jedna glazbena psihoterapija za očistiti misli i s osmijehom na licu otići iz dvorane. Upravo to mi je ovaj trio pružio, i na tome sam im neizmjerno zahvalan.