Queen Show, The Show Must Go On – The Bohemians
Nije prošlo ni tjedan dana od nastupa Brit Floyda u Boćarskom domu, a već nam se pružila prilika nazočiti još jednom sličnom događaju, coverrock spektaklu u orkestraciji međunarodno priznate The Queen tribute grupe The Bohemians i simfonijskog orkestra iz Poljske, vođenog dirigentom Piotrom Oleksiakom, te mini zborom i sopranisticom Lynelle Jonsson iz New Yorka.
Događaj je sličan prethodnom po tipu izvođenja, s time da problema s nedostatkom energije nije bilo ni u izvođača ni u publike.
Publika je gotovo dupkom popunila dvoranu, malo je komotnije bilo stajati jedino s njezine lijeve strane uz šankove. Generacijski raspon bio je širok, bilo je puno djece s roditeljima, tako da se odabir petka navečer za ovaj spektakl pokazalo promućurnom idejom organizatora. Nastup je počeo kako je i planirano, a svirka je trajala dva i pol sata s jednom pauzom.
U koncert nas je uveo simfonijski orkestar pitajući nas “Who Wants to Live Forever” dajući nam mogućnost da na njega odgovorimo mislima ili se jednostavno uljuljkamo u to provokativno instrumentalno otkrivanje. Nakon njihovog uvoda na pozornicu su izašli i The Bohemians sa žestokom “I Want It All” i odmah izazvali oduševljenje publike. 
Na “Breakthru” publikea je već pjevala s izvođačima. Zajedničko pjevanje nastavilo se i s “Another One Bites the Dust” i s “Don’t Stop Me Now” čije je stihove počela ranije pjevati nego pjevač Rob. On je često tijekom koncerta komunicirao s publikom, predstavljao orkestar, članove benda. A gestikulaciju, energiju i scenski nastup Freddiea Mercurya skinuo je odlično. Za “Somebody to Love” publiku je pretvorio u ritamski instrument i na kraju pjesme samodovoljno sjeo na klavirske tipke.
Manje hitoidne pjesme poput “Seaside Rendezvous”, koja je odlična za orkestarsku izvedbu pa je stoga i na set-listi, publika je konzumirala plesom i nagradila pljeskom. “Dreamer’s Ball” je u njihovoj izvedbi zvučala rockerskije, snažnije i provokativnije nego je poznata u originalnoj izvedbi. “Under Preasure” bi uistinu bolje bilo ne izvoditi bez dodatnog jakog vokala i pitanje je tko će ikada nadjačati originalni zapis.
“Crazy Little Thing Called Love” donijela nam je verziju u kojoj smo mogli uživati u pamtljivoj i razigranoj orkestralnoj dionici s efektnim puhačkim podcrtavanjem završetka melodijskih dijelova pjesme. Ona je izazvala plesnu euforiju i oduševljeni pljesak te ujedno obilježila i završetak prvog dijela koncerta.
Nastavak je slijedio s brzom i snažnom izvedbom “One Vision”. Potom je “A Kind Of Magic” pokrenula glasove publike. To se nastavilo s “I Want To Break Free” gdje je publika sama pjevala i sve je izgledalo poput poznatih situacija s koncerata Miše Kovača. Bilo je jako zabavno vidjeti djecu koja pjevala stihove sa sigurnošću kao pravi mali budući pjevači.
Slijedile su sporije “The Show Must Go On”, gdje je pjevač u jednom trenutku pobrkao stihove i “The Great Pretender” koje su malčice smirile energiju koja se širila prostorom, da bi izvedba “Barcelone” donijela vrhunac glazbenog užitka večeri u duetu s Lynelle Jonsson. Nastup nije prošao ni bez “Bohemian Rhapsody” ni “Radio Ga Ga”, a za bis su složili “We Will Rock You” i “We Are The Champions”.
Rock spektakl “The Show Must Go On” kojim je obilježena 25. obljetnice smrti Freddiea Mercurya generalno glazbeno gledajući imao je prvi slabiji i drugi bolji dio. U prvom dijelu vidljiva su bila usklađivanja izvedbi i manji problemi s glavnim vokalom. U drugom dijelu sve se odvijalo za razinu više. Gledano s aspekta spektakla, očekivanja su ispunjena kroz scensku izvedbu i komunikaciju queenovskog naslijeđa svih članova benda i kroz performans članova orkestra i mini zbora. Zvuk je onakav kakav je u Boćarskom domu, nije idealan i na to se unaprijed mora računati. Također je s tog aspekta daleko je bolje biti u donjim dijelovima dvorane nego na galeriji.
No, publika je došla po porciju legendarnih queenovskih izvedbi i dobila ih je kako i treba s odličnom izmjenom energije koju karakteriziraju dobri koncerti. Iako tribute band, The Bohemians su Zagrebu priuštili odličan kulturni događaj, a publika je to znala prepoznati, što je bilo vidljivo u njezinoj strukturi, naime roditelji nisu željeli propustiti priliku da djecu upoznaju s klasicima rock glazbe.
