Nakon 30 dugih godina Rijeka je konačno potvrdila svoje prioritete i digla spomenik svom najjačem i najprepoznatljivijem brendu – riječkom punku.
Nakon tjedana medijske okupacije, opsjedanja novina, radiopostaja i televizija, kampanja u koju je uloženo vjerujem manje novaca od onih omraženih političkih kampanja, ali zasigurno puno više ljubavi zaključena je prekjučerašnjim danom. 
Za mnoge sasvim običan petak, ali za sve one čije stare kožne jakne još vise u ormaru, a ziherice i bedževi stoje u nekoj od skrivenih ladica (ako već odavno nisu poslužili kačenju zavjese ili sl.) bio je to i bit će petak za pamćenje. Priča o riječkom punku i zasadama novog vala dobila je svoj dugoočekivani epilog.
Sve je počelo već u podne na Kontu (ispred kavane Kont) – glavnom okupljalištu onodobne scene mladih. Na ‘Doručak kod Konta‘ stiglo je oko dvjestotinjak punkera i njihovih sljedbenika, a obilježavanje tridesete godišnjice započelo je ‘ranojutarnjom’ zdravicom. 
Razlog okupljanja bilo je predstavljanje antologije “Riječki novi val” koja na tri nosača zvuka donosi sve poznate i manje poznate novovalne melodije riječkih glazbenika. Za izlazak kompilacije prvenstveno se pobrinuo Goran Lisica Fox – urednik izdanja, sakupivši glazbu koja je spavala po privatnim zbirkama. Na kompilaciji se nalazi gotovo 240 minuta čistih artefakata jednog ne tako davno minulog vremena, u izvođenju 30-ak riječkih bendova predvođenih Parafima i Termitima.
Iako vrlo zadovoljni i sretni akteri riječke novovalne scene ipak osjećaju strah zbog izlaska kompilacije. Po riječima Vlade Simčića Vave riječ je o strahu od demistifikacije novovalne scene u Rijeci, a slični problemi morei Foxa koji je rekao kako o riječkoj sceni izvan nje postoji kult, i kako bi ga ova antologija mogla otkriti, ali se također nada da će ova kolekcija biti povod poticanja kulturne diversifikacije.
Ovo službeno ali po svojoj prirodi neslužbeno druženje posjetio je i gradonačelnik Vojko Obersnel poznatiji kao Obi koji je vođen emocijama pričao o vremenu punka, naglasivši kako je ponosan što živi u gradu s tako specifičnim glazbenim izrazom, i kako će grad Rijeka i ubuduće paziti na svoj najprepoznatljiviji brend (a šta da vam kažem, možda, tri put hura za Obija!). 
Euforija koja je pratila zbivanje nije jenjavala, dapače, tek je prvi zadatak bio obavljen. Bližila se večer, a s večeri i famozni koncert.
Sljedeća lokacija bila je Dvorana mladosti na Trsatu. Vrijeme zbivanja 20:30 kao i obično… kasnim. Gužva je. Parkirnog mjesta nema ni za lijek.
Prva slika pred dvoranom me ostavila bez riječi. Na ulazu mnoštvo generacija. Mame, tate, kćeri, sinovi, tete… svi su gore! Sreća pa me akreditacija poštedjela muke čekanja na ulaz. Ušla sam u backstage da provjerim kakvo je stanje. Atmosfera je super. Svi su veseli, svi su nestrpljivi, svi jedva čekaju zasvirati (što i ne čudi nakon toliko godina).
Kako sam uspjela shvatiti bila je neka frka s novinarima i zaštitarima koji su čuvali naše zvijezde u velikom broju. No ipak se sve uspjelo srediti i sedma sila sa svojih puno previše pripadnika uspjela se izboriti za svoja prava. Inače, medijski interes za koncert je bio ogroman. Od lokalnih, regionalnih pa preko državnih medija, čak i medija iz susjedne nam Srbije koji snimaju dokumentarac o riječkom novom valu. I opet… svi su gore!
Kako je koncert počeo u dogovoreno vrijeme, Diskurzi su svirali pred još polupraznom dvoranom. No, bez obzira na to dečki su dali sve od sebe i pokazali kako zvuči riječki sound nakon 30 godina.
Nakon njih na stage su se popeli Umjetnici ulice i prošlost je mogla početi. Dvorana se iz minute u minutu sve više puni, euforija i dalje raste. Prlja i ostali pozivaju publiku na podršku, sviraju kao da nikad nisu ni prestali. Sjajno. Kako svaki pravi događaj ima svoju žutu ekskluzivu, tako ni ovaj nije mogao proć bez incidenta.
Bend Pasi (sjajni dečki iz Rijeke, predstavnici nove punk generacije) otkazali su koncert u zadnji čas. Inače, politika benda je bez reklame, bez prodaje i pri tome nema kompromisa. Neslaganja s organizatorom? Dečki imaju svoje principe i na tome im svaka čast, jer riječka ih publika ionako voli.
Nakon Umjetnika ulice pozornicom su zavladala Ogledala… U međuvremenu se dvorana napunila i kako mi se čini svi uživaju. Zvuk je super. Sve su bliže nastupi onih koje svi očekuju.
Prvi na red stižu Termiti. Predrag Kraljević – Kralj je bio i ostat će faca. Dodaje scenski element nastupu, izlazi iz sanduka. Vrijeme je stalo. Publika je skroz delirična, svi su hipnotizirani s istim pitanjem ‘dal’ se ovo stvarno događa, ili samo sanjamo?’ Opet leti perje, kao i prije 30 godina.
Inače, Termiti su uvijek na granici s teatrom. Fora s perjem počela je još davno kada su prilikom koncerta u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji bacili pozamašnu količinu perja, a bilo je tu i zahodskih školjki na glavi.
Drago mi je i simpatično kad mi se pred očima gotovo pa vršnjaci mojih staraca zabavljaju na ovakav način. Svaka čast. Iz sveg grla se pjeva “Vjeran pas“, nikad zaboravljena himna njihove generacije.
Idemo dalje, publika već skandira… znaju što slijedi. Na binu se penje Valter Kocijančić… Vrijeme je za Parafe.
Ispred mene u prvom redu stoji sredovječan par. Ona u kožnom lajbeku s ekstra jakom šminkom i raščupanom punkerskom frizurom, on u kožnoj jakni nakačenoj sa zihericama, i luduju.
Za kraj nastupa prve postave Parafa na čelu s maločas spomenutim Vaterom K. svira se “Policija“.
Zaštitari se muče držati ogradu, njih 15-ak jedva uspjeva odoliti sad već potpuno razjarenoj punkerskoj publici… Svi pjevamo, a ja se pomalo i brinem jer ako probiju ogradu… ode ja, ali iz grla mi se ori: “Nijedne nema bolje od naše policije“.
Mikrofon preuzima gospođa Pavica Čabrijan, postaje Vim Cola i oduševljava publiku svojom pojavom. Posebna je u cijeloj toj priči. Nevjerojatno je koliko oni uživaju u tom koncertu. Gotovo pa su izgorili od silne želje.
Posljednji nam dolaze prijatelji iz susjedne nam Slovenije – Pankrti. Prije koncerta su mi rekli kako im je super drago što su u Rijeci, i da su nakon dugo vremena došli u priliku da vide sve te ljude na jednom mjestu – njihove prijatelje iz Rijeke. Naime, poznato je kako su Rijeka i Ljubljana u novovalnom pokretu bile vrlo bliske, a to se prijateljstvo skupa s razmjenom kulturnih dobara nikada nije promijenilo.
Koncert je završio oko 00:30, ali se druženje nastavilo afterom na Arci.
Dojmovi se množe i talože. Zadovoljstvo je mala riječ, ljudi su ispunjeni. Bilo je dobro, bilo je stvarno dobro. Normalan život se nastavlja, sve do sljedećeg vikenda kada napadaju Tvornicu kulture u Zagrebu. Vidimo se!
foto: Mario Bićanić & Dallas Records
