Nakon dva tjedna opet Riječani. Bio je četvrtak, i tada sam zadnji puta gledao riječki bend Morso koji je na mene ostavio čudne utiske nakon koncerta. Sada je opet bio četvrtak, i imao sam priliku gledati još jedan riječki bend, Mandrili (nekad su se zvali Mandrill).
Ovoga puta sam detaljnije preslušao njihov materijal te krenuo na koncert bez prevelikih očekivanja, a moram priznati da sam na kraju dobio puno više nego što sam se nadao.
Ukupno su izdali tri albuma, a svirka u KSET-u je ujedno bila i promocija njihovog posljednjeg “Tibet“.
Svirali su bez predgrupe, a počeli su nešto prije 22 h, a u publici nije bilo više od stotinjak ljudi koji su bili vrlo distancirani u odnosu na binu, stoga je pred Mandrilima bila teška zadaća. U svirci koja je trajala nekih sat i pol Mandrili su se dosta trudili da probiju led i barem djelomice animiraju publiku koja je izgledala prilično mrtvo.
Počeli su s “Tibet“, pa “Tebi predajem sve“, “Ponavljamo“, “Punk“, “Vampir“, “Savjest“, “Transformer“. Kako se bližio kraj prvog dijela, tako je i publika bila sve raspjevanija i veselija, napose 5-6 cura u prvom redu, da bi svi živnuli na “Sve što nas čini takvima” koji je vjerojatno i najveći hit grupe.
Stekao sam dojam da Mandrili na albumima zvuče dosta pop, dok su im live nastupi puno eksplozivniji i alternativniji.
Najviše me obradovala funky stvar “Mandrili” koja je prikazala kako je bend izgledao u svojoj početnoj fazi. Odsvirali još “P“, “Ljubio, valjao” s kojom je i publika konačno došla na svoje jer su pojedinci cijelu večer samo to skandirali, valjda nesvjesni da Mandrili imaju još dobrih stvari.
Za kraj je odsvirana “Vrijeme je“, a nakon kraće pauze odrađen bis na kojem su još jednom izveli “Sve što nas čini takvima”. Tek tada je publika prišla bliže bini, te potpuno euforično čagala i pjevala.
Mandrili su nakon svega pokazali da nisu bend sa samo jednim hitom, a bez obzira što ponekad preočito zvuče na svoje bendove uzore, znaju napraviti odličan nastup. Meni osobno je čak njihov nastup bio bolji od nastupa Morsa koji sam gledao dva tjedna ranije. Pjevač Kristian se jako trudio, dok je ostatak benda cijelo vrijeme djelovao vrlo uvježbano.
Žao mi je što je bilo toliko malo publike. Ispada kao da zagrebačka publika (čast iznimkama) ne cijeni dovoljno ono što se radi u Rijeci, kao da nije spremna podržati tamošnje bendove. To je nužno ne bi li se proširio broj publike i stvorilo jedno zdravo ozračje koje je nužno da bi svi ti bendove uopće mogli nastaviti sa svojim djelovanjem.
Mandrili su najtipičniji primjer, 11 godina postojanja, tri albuma, a bez obzira što ih publika uglavnom zaobilazi oni i dalje tvrdoglavo jurišaju naprijed. Tako treba.
