Napaljivanje za ovaj koncert trajalo je već neko vrijeme. I tako, što se više bližila srijeda 29.11. i odlazak u Milano na koncert Red Hot Chili Peppersa, to sam ja u mislima vrtio sve starije filmove i došao do vremena izlaska albuma “Blood Sugar Sex Magik”.
Tada sam bio premlad da bi ih ikako mogao pogledati uživo, a i bilo je skroz neko drugo vrijeme, ali baš taj album bio je moja inicijacija u njihovu jedinstveno kreativnu kemiju muzike. Istovremeno s tim razmišljanjem pucali su me hormoni sreće što idem na njihov koncert baš u Milano, jer taj spoj činio mi se kao idealna harmonija.
Uzajaman proces akcije-reakcije uživo između benda i publike vrlo je bitan da bi neki koncert dobio onu osjetljivu toplinu i slatki užitak koji ostaje za pamćenje. Kombinacija ‘Milano i RHCP‘ imala je prizvuk upravo takvog događaja. Zbog ogromnog interesa koji vlada, Peppersi su uz ovaj koncert održali i još jedan na istom mjestu, ali dan iza. Sve rasprodano, naravno, tako da su masivni kapaciteti dvorane Datch Forum bili popujneni dva dana za redom. To je otprilike 20.000 ljudi svaki od ta dva dana. Svakako impresivni podaci.
Naći se u toj masi bio je dojmljiv prizor koji je obećavao. Još nije bio popunjen svaki kutak, ali oko 19:45 su se ugasila svjetla kako bi predgrupa, tj. special guest Mike Watt And The Missingmen započeli svoj nastup. Iskreno, do tog trenutka nisam pojma imao tko su i kako zvuče ovi momci iz Kalifornije. Smješteni u lijevi kutak velikog stagea RHCP-a, osvjetljeni najjednostavnije moguće, sve skupa nisu zauzimali više od prostora jedne prosječne garaže, no bili su nevjerojatno glasni. 
Kakofonija punk-rockerskih zvukova u njihovom 45-minutnom nastupu nije probudila neke novopronađene strasti u meni. U sjećanju mi je jedino ostao Wattov distorzirani zvuk bas gitare koji je (pred)vodio svaku njihovu nabrijanu i glasnu pjesmu. Nakon njih za oko su mi zapeli video zidovi i sva artiljerija različitih svjetala iza Chadovih bubnjeva i iznad publike koja su se tek trebala upogoniti i upotpunjavati vizualni dio koncerta.
Desetak minuta nakon 21:00 Datch Forum je već bio popunjen do kraja, opet se gasi rasvjeta, ali ovog puta pale se grla svih prisutnih kako bi doček Peppersima bio što glasniji i prenio im barem dio one strasti i entuzijazma koju imamo kao njihovi fanovi.
Ušetavaju Flea, Chad i John i počinju uvodno zagrijavanje za “Can’t Stop“, prvu pjesmu kojom otvaraju koncerte na ovoj “Stadium Arcadium” turneji. Anthony se na stage ušuljao zadnji i zatvorio magičan krug Red Hot Chili Peppersa prvim stihovima pjesme s pretposljednjeg albuma “By The Way”.
U tom trenutku prošli su kroz mene trnci adrenalina kao munja koja izvire tamo na blještavoj pozornici koju gledam. Zaista, jer RHCP nisu nekakva međuzvjezdana prašina u kozmosu muzike, oni su razlog zbog kojeg postoji ta prašina, oni su inovativne zvijezde koje napokon i potpuno zasluženo već godinama sjaje punim sjajem, prepoznatim svuda u svijetu.
A taj put nije im bio baš previše izglačan, pratile su ih i tragedije i komedije, i smrti i rađanja, sve ono što se prije ili poslije pojavi u karijeri hedonističkih funky rockera kakvi su oni, sve ono što prije ili poslije iscijedi i pokosi odvažne. Srećom, oni su uspjeli nadvladati sve to i postati samo jači, a ujedno još čvršće definirati svoj zvuk i raditi sve bolje i bolje albume. Mora da im je anđeo čuvar prošao isto što i oni.
Sljedeća pjesma bila je s aktualnog, odnosno posljednjeg albuma „Stadium Arcadium“, izvrsno izvedena “Dani California“. Treća je bila s još jednog multi-izazovnog albuma na kojem im se vratio John Frusciante – uvijek draga “Scar Tissue” s albuma “Californication”.
Posebno zadovoljan bio sam dovoljno glasnim i u isto vrijeme vrhunski čistim zvukom u dvorani – čule su se sve pikanterije Frusciantea, nenaglašeni detalji Chadovih udaraca po bubnjevima, bas igre koje je Flea cijelo vrijeme izvodio, kao i odmoran i raspoložen glas Anthonyja. Onaj video zid s početka priče stvarao je atmosferu u najmanju ruku ravnopravno megalomansku kao fraza ‘Stadium Arcadium’.
Svako toliko Peppersi su si napravili konstruktivnu pauzicu između pjesama kako bi međusobno odsvirali kratke jamove. Tako su napravili idealne uvode u pjesme koje su bile u planu nakon toga, a i razbili monotoniju profesionalizma velikih koncerata. To je u jednu ruku njihova prepoznatljiva karakteristika, a u drugu lagodna atmosfera kojom si oni naprave doživljaj probe u nekom malom prostoru kako bi upili energiju koja frca iz publike.
Tim načinom i najveći stadioni poprimaju atmosferu nekog malog intimnog prostora. Tako je i milanski Datch Forum djelovao kao da je u njemu 200, a ne 20.000 ljudi. To je i još jedan razlog zašto su oni toliki majstori live svirke, bez obzira na dimenzije prostora.
U intermezzo su ubacili i Fruscianteovu solo pjesmu, Chad je prije “Right On Time” imao solo dionicu The Clashove “London Calling”. Kad su se vratili na bis, Flea je na par minuta postao jazz trubač – totalno uživljen i moram priznati neizmjerno zabavan kao pojava na pozornici. Osim toga, nebi loše prošao ni s karijerom trubača, jer dara definitivno ima.
Na bisu sam ugodno iznenađen bio pjesmom “I Could Have Lied“, koja je preotela mjesto “Under The Bridge” s istog albuma iz 1991. godine. Tako smo ostali prikraćeni za jedan njihov klasik, ali dobili smo nešto što ne sviraju tako često.
Inače, na kraju je ispalo da su za taj (i drugi) koncert u Milanu izveli dosta toga što inače ne rade uobičajeno. Izgleda da je i njima posebno drago svirati u Italiji, pa smo mogli čuti i “Havana Affair” od The Ramonesa, “Blood Sugar Sex Magik” i “Nobody Weird Like Me” s “Mother’s Milk” iz 1989. godine.
Ovaj koncert ostat će mi u pamćenju kao jedan od najboljih na kojima sam bio ove godine, ali i inače, baš zato što je imao osjetljivu toplinu bez obzira na svoju masivnost. Imao je živost, energiju, glasnoću, iznenađenje, ljubav… Njihovom majstorstvu uživo nema kraja.
Za taj kraj odsvirali su najbolji spoj svega ovog što sam prije spomenuo – “Give It Away“. Kao što ime pjesme kaže, dali su nam! Žestina, ekstatičnost, funky i rock, red i hot, Jupiter i Mars. Sve zajedno 2 sata vrhunske svirke.
Za sam kraj, moram se zahvaliti i našim partnerima – agenciji Urban Travel na srdačnosti i odličnoj organiziranosti u vođenju ovakvih aranžmana.
Set lista:
1. Can’t Stop
2. Dani California
3.Scar Tissue
4. Short Jam
5. Charlie
6. Havana Affair
7. Hump De Bump
8. Blood Sugar Sex Magik
9. Your Pussy’s Glued To A Buliding On Fire (John Frusciante solo)
10. Snow (Hey Oh)
11. Throw Away Your Television
12. Tell Me Baby
13. Nobody Weird Like Me
14. Intro (Chad bubnjevi solo)
15. Don’t Forget Me
16. Right On Time
17. C’mon Girl
18. Intro
19. Californication
20. By The Way
bis:
21. Flea na trubi
22. I Could Have Lied
23. Give It Away
24. End Jam
foto: Igor Vujičić
