Repetitor na domaćem terenu

Nerado ulazim u hiperbolu, no ovoga puta izostavljam ‘možda’, ‘ali’ i ‘vjerojatno’ – Repetitor su najbolji rock bend južno od Triglava i sjeverno od Vardara.

Zovite to regijom, jugosferom ili susjedstvom, ali na nama bliskim
jezicima nema benda koji će rasturiti onako kako to radi beogradska
trojka.

Sastave koje volim sebično želim zadržati u zagušljivim klubovima gdje će svirati za mene i tri frenda, ali Repetitor može i mora težiti prema većem i boljem, pa su tako olako popunili Veliki pogon zagrebačke Tvornice kulture na subotnju večer, iako se nudilo još par dobrih događaja u gradu. Već ranije sam na ovim stranicama cmizdrio o visini pozornice i potrebi za većim kontaktom s publikom, no srećom ponovno sam ispao u krivu s neosnovanim strahovima, kao da je Tvornica stadion, a ne dvorana srednje veličine.

Od 22:45 nije bilo priče. Nema govorancija i, osim “Hvala” i poruka toncu, verbalne komunikacije nije bilo niti je trebalo biti. Repetitor ima dar koji malo izvođača s ovih prostora ima, pa mogu s par stihova reći više nego cijele pjesme, a tri člana su snažnije prisustvo na pozornici od deseteročlanih kolektiva koji puno pričaju, ali malo kažu. Taj dar još je ljepši kad se sastav ne predstavlja kao glas generacije nego jednostavna mašina za buku.

Visokog i mršavog Borisa lako bi smjestili u kakav britanski indie bend i na naslovnicu NME-a, a Milena i Ana-Marija su kao žene u žestokom bendu već zaštićene vrste, no 20 sekundi nakon prvog udarca palicom u bubanj u vodu padaju svi stereotipovi, priče i očekivanja.

Ana-Marijin bas je grebao i uzimao primat ionako prljavoj i raštimanoj gitari, a Milena je sve skupa držala u redu s frenetičnim… rekao bih bubnjanjem, ali to bi aludiralo da je instrument zaslužniji od njenih upaljenih mišića i prolivenog znoja. Svaki član je bio u svojoj priči i transu, a Borisovo iskreno urlanje i grčenje ga automatski diskvalificiraju s naslovnica ziheraških i dosadnih publikacija kojima bi ionako bile važnije frizure i marke traperica.

Zaboravio sam računati kad je koncert završio, no odsvirali su valjda cijelu svoju diskografiju i nešto novog materijala za kojeg se nadamo da će do ljeta biti dovršen. Nakon dva bisa jedino što im je ostalo su pjesme s proba i obrade The Ramonesa koje Boris van Repetitora izvodi sa svojim Ramomcima.

Bilo bi nepravedno izdvajati ijednu pjesmu kao bolju ili lošiju, energičnije ili dosadnije izvedenu, no publika je pokazala da je bend na domaćem terenu odličnim poznavanjem starijih materijala sa “Sve što vidim je prvi put”.

Slušao sam ih uživo nekih pet ili šest puta i sinoćnji nastup u Tvornici ne bi došao na prvo mjesto, no dok bi za neke druge to bio poraz, Repetitor bi i na najlošiji dan s njima pomeli pod. Tek uvjetno rečeno – mlad su bend, a sa skoro desetljećem sviranja i nadolazećim trećim albumom imaju zavidnu poziciju na sceni, no još uvijek su svježi i s teško objašnjivim originalnim zvukom koji balansira između indie smjerova garažnog rocka i punka.

Sličnog izričaja su kutinski Rusti, dok se druga predgrupa Moskau bavi nešto zanimljivijom glazbom koja uključuje više buke i neobične instrumente, nažalost iz objektivnih (a ne šankerskih) razloga nisam stigao poslušati više od par stvari Rustija koji su solidno odradili zagrijavanje za glavni nastup.

S obzirom na rastuću popularnost i nadolazeći album ne sumnjam da ćemo Repetitor gledati još mnogo puta. No, bez obzira na moguće promjene, nove publike i nove prostore, ako ostanu bend koji su bili sinoć, mogu i dalje očekivati moje hvalospjeve.