Redukcija kaosa u Kući ljudi i umjetnosti

Ako bi se jednom riječju mogao dočarati sinoćnji nastup Mark Lanegan Banda u zagrebačkoj galeriji Lauba, onda bi uravnoteženost zasigurno bila najbolji odabir.

To, međutim, ne znači da je nedostajalo ovacija iz publike ili motivacije na pozornici, već da 50-godišnji grunge vuk rijetko napušta svoj zen kako bi zadovoljio raznovrsna očekivanja uzbuđenog mnoštva. Suzdržano svodeći direktnu komunikaciju na minimum, potiskuje vlastitu karizmatičnu pojavu u pozadinu, a granicu ili četvrti zid probija upravo glazba.

Zagrijavanje atmosfere krenulo je oko 21:00 sat sa zanimljivim nastupom The Faye Dunaways, nakon čega je trebala slijediti uvertira večeri, već dobro poznati gost Žednog uha i produktivni mamac za rasprodane koncerte Marka Lanegana u Zagrebu, Duke Garwood. No, osim što je okupio nestrpljivu publiku, distorzijama i mrmljajući ‘s dna bačve’ nije u potpunosti uspio zakotrljati atmosferu koliko se pretpostavljalo da će učiniti.

Točno u 22:30 Lanegan je izašao na pozornicu i s akustičnom izvedbom “When Your Number Isn’t Up” i “Low” odmah namjerno obuzdao daljnji razvoj kaotičnih tendencija u zraku, što je publika bespogovorno prihvatila. “The Gravedigger’s Song” zatimje okupila standardnu formaciju Mark Lanegan Banda na pozornici, a osim znoja, gužve i sparine u prostranoj Laubi, među publikom je zavladalo oduševljenje. Te tri pjesme zapravo su nametnule obrazac uzajamnog uvažavanja za daljnji tijek koncerta, mahom izmjenjivanje hitova s uspješnog albuma “Blues Funeral” (2012.), te predstavljanje recentnog izdanja “Phantom Radio” (2014.).

Razgovora među publikom tijekom izvedbi gotovo nije bilo, ali zbog odobravajućeg cupkanja i glasnog pljeska nakon svake izvedbe, moglo se zaključiti da decentna reakcija ne implicira dosadu ili razočaranje, već koncentrirano uživanje.

Večer je mogla započeti i drugačije, bučno i energično kako je većina i očekivala, suprotno od posljednjeg, intimnijeg izdanja Lanegana i Garwooda u zagrebačkom Kinu SC. Međutim, intencija nije bila publiku odmah uvući u ekstatično blues rock raspoloženje, već kroz gradaciju predstaviti cijeli dijapazon svog kontrastnog stvaralaštva, budući da Lanegan obožavatelje na trenutak vraća u fazu popularnog albuma “Bubblegum” (2004., “Methamphetamine Blues” i “Hit The City”) i “Here Comes That Weird Chill” (2003., “Sleep With Me”) EP-a, ili još starijeg albuma “Field Songs” (2001., “One Way Street”) i relativno ‘svježih’ obrada s “Imitations” (2013., “Deepest Shade”).

Introvertiranost na pozornici ne predstavlja distanciranu ekscentričnost ili nezainteresiranost, već Laneganovo nastojanje da se s mnogobrojnim nijansama hrapavog, promuklog vokala izrazi upravo kroz mediji koji najbolje razumije i u kojem se najbolje snalazi. Iako naizgled djeluje statično, a u prilog tome ide i uglavnom dosljedno slijeđenje standardne set-liste s cjelokupne europske turneje, Lanegan ipak razvija dinamiku koncerta.

Tijekom devedeset minuta odsvirano je dvadeset pjesama u odličnoj kondiciji, bez krivudanja ili većih pauzi između, odnosno, s manjom stankom za ponovni izlazak na bis, a Mark se triput afirmativno obratio publici i dao naslutiti da i on uživa u koncertu: prvo obraćanje s “Hvala” nakon “Deepest Shade”, druga zahvala i predstavljanje benda nakon “Harborview Hospital”, te kratki pozdrav i odlazak nakon “Death Trip To Tulsa”, kao znak za kraj regularnog dijela koncerta i skori nastavak bisa.

Osim “The Gravedigger’s Song”, s “Blues Funeral” odsvirane su još i “Quiver Syndrome”, “Gray Goes Black”, “Ode To Sad Disco”, “Riot In My House” te “Harborview Hospital”, što je uglavnom bolje prihvaćeno od promocije aktualnog albuma. No, vrijedi istaknuti da “Phantom Radio”, usprkos što ne sadrži melodične i bučne aranžmane, u live izvedbi ipak zvuči nadmoćno u odnosu na mračnu, smireniju studijsku verziju s elementima elektronike. S dotičnog albuma odsvirane su “Harvest Home”, “Floor Of The Ocean”, “Torn Red Heart”, “Death Trip To Tulsa”, “I Am The Woolf” i “The Killing Season”. Posljednje dvije su odsvirane za vrijeme razgaljenog bisa, a isti je otvorio Laneganov klasik “Methamphetamine Blues”.

Zbog izduženog prostora Laube koncertu je općenito nedostajalo ‘bliskosti’ između izvođača i publike, no zbog odličnog ozvučenja, za razliku od nastupa Dukea Garwooda, dominacija Mark Lanegan Banda uspjela je obuzeti svaki kutak galerije.

Žedno uho opet je vješto prepoznalo preferencije domaće publike, te se nadamo da je uspjeh jučerašnjeg koncerta potvrda nastavka odlične suradnje s Laneganom i najava ponovnog dolaska u naše krajeve.