Put do ovog dugo očekivanog festivala u Inđiji prošao je relativno dobro, zanemarimo li sat i nešto vremena čekanja na granici zbog (ne)potrebnog pretresa dva autobusa. Vozili smo se dugim i širokim zaravnima Vojvodine i u vrlo kratkom roku pronašli centar zbivanja, pomalo distanciran od samog grada. Zbog pretežno ravne reljefne konstitucije, kompleks s ogromnom pozornicom počeo se nazirati na udaljenosti od nekoliko kilometara, a prostirao se, po mojoj slobodnoj procjeni, na minimalno 1 km2 površine.
Da se dotaknem same organizacije koje je bila zaista na razini zadatka: već uigrana mašinerija Exit teama vrlo je profesionalno odradila ovaj spektakl. Gigantska pozornica dimenzija 18×60 metara bila je vizualno pojačana s pet ogromnih video zidova. Zvuk je bio besprijekoran, a da bi svaki pojedinac, od 80 do 95 tisuća posjetitelja, mogao slušati jednakim intenzitetom, pobrinula su se dva zasebna para zvučnih tornjeva, koji su poput divova stršali iz ‘uspaljene’ gomile. 
Light je bio odličan i u skladu sa svime, iako smo njegov puni intenzitet mogli uočiti tek za vrijeme koncerta headlinera Red Hot Chili Peppersa. Da se ne zavaravamo, sve ovo je i bilo napravljeno zbog njih, iako moj razlog posjeta Inđiji nisu bili samo Peppersi.
Ogromno nepregledno parkiralište nalik na mjesečevu površinu i bez ijedne travke, dalo nam je do znanja da ćemo morati smišljati neke alternativne načine sklanjanja od sunca – ali baš naprotiv morali smo smišljati načine sklanjanja od kiše koja se iznenadno i nemilosrdno spustila.
Prvu predgrupu Ritam nereda mijenjali smo za kulturološko-gurmanski obilazak obližnje Inđije. Primijetio sam da je taj gradić zapravo živio za 26. lipnja i gostovanje RHCP. Kompletan grad podvrgnuo se što boljem prezentiranju festivala, a mislim da je svaki građanin pokušavao nemaloj skupini turista na bilo koji način otrgnuti komadić financijskog kolača, što me strašno podsjetilo na obližnji Novi Sad i alternativne načine zarade kojima se bave ljudi za vrijeme održavanja Exit festivala.
Drugi po redu nastupio je Edo Maajka, bosanski reper poznat po hitovima “Bomba”, “No sikiriki”, “Slušaj mater”, “Prži”, koje je skupio s tri studijska albuma, zatim je izveo i obradu pjesmu “Sound Of The Police“, a sve to za još uvijek malobrojnu publiku.
Treći po redu nastupio je Kiril Džajkovski sa svojim pratećim bendom. Taj se Makedonac specijalizirao za etno-glazbu pomiješanu elektro/trans zvukom. Iako je u osamdesetima svoj glazbeni zanat kovao s kultnom skupinom Leb i sol, u devedesetima odlazi u Australiju i okreće se potpuno novom, gore spomenutom, glazbenom izričaju. Ovo mi je bio prvi susret s tim, moram priznati zanimljivim, alternativnim sastavnom, ali za sada je sve ostalo samo na upoznavanju.
Kasabian je grupa koju sam također već neko vrijeme želio pogledati i poslušati uživo, i iza sebe za sada imaju dva iznimno zanimljiva albuma od kojih je ovaj drugi, nazvan “Empire”, zaslužan za uzlaznu putanju ovog četverca iz Leicestera. Frontmen Tom Meighan zaista nije bio daleko od istine kad je izjavio da vjerojatno ne znamo tko su oni, na što je skupina fanova burno reagirala, jer kome god sam spomenuo Kasabian kao drugo najveće ime festivala, čudno bi me pogledao.
Za nas su izveli najveće hitove s posljednjega studijskog albuma, energične “Empire“, “Stuntman” i “Shoot The Runner“, zatim melodičnu “Me Plus One” te laganu “The Doberman“. S prvog i istoimenog, nešto manje eksponiranog albuma, odsvirali su “Club Foot“, “Processed Beats“, “Cutt Off” podarivši tako starim fanovima dobru svirku, a svim novim ugodno iznenađenje. Njihova svirka završila je oko 19:30 sati te je tako počelo iščekivanje glavnih zvijezda večeri.
Prvi val iznenađenja i oduševljenja izazvao je helikopter koji je sletio na samo stotinjak metara od stagea, a koji je doveo članove Red Hot Chili Peppersa. Iako im je termin za nastup bio u 21 sat, na njihovo okupljanje na bini morali smo čekati 45 minuta. Da je trebalo, čekali bismo i 45 dana, jer ipak je ovo bio posjet trenutno možda i najvećeg benda na svijetu pa nam pauza od tri četvrtine sata u tom trenu nije predstavljala zaista nikakav problem. Možda se čekalo da padne mrak kako bi kompletna koreografija koju su nam priuštili zaživjela maksimalno.
Na pozornicu su prvo izišli John Frusiciante, Michael Balzary, poznatiji kao Flea te Chad Smith i započeli svoj urnebesni uvod solaža, svaki zasebno na svojem instrumentu. Najviše me se dojmio Frusciante povlačivši pregršt hendrixovskih riffova dok je publika vrištala u ekstazi. Od basa su mi podrhtavala koljena, a sve je to smjelo izvedeno kako bi Anthony Kiedis teatralno izletio omotan plahtom, koja mi je, sa udaljenosti na kojoj sam stajao, izgledala kao da je išarana motivima iz stripova.
Uz neizmjerno oduševljenje svih prisutnih počeli su energično pjesmom “Can’t Stop” s uspješnog albuma “By The Way”. Bez ikakvog usputnog razgovora nastavili su s promocijskim dijelom novog studijskog albuma i pjesmom “Dani California“, koju je najavilo prethodno soliranje Chada po bubnju. Od benda sam, više od ostalih, želio čuti tri stvari, a jedna od njih je izvedena već treća po redu. “Scar Tissue” ona je za koju sam živio čitavi dan.
Na svih pet video zidova za vrijeme svake pjesme vrtjele su se projekcije ili raznorazne semplirane snimke benda iz različitih kutova što je dalo još jaču energiju cijelom ovom koncertu. Nastavili su s novim “Charlie” te “Ready Made“. Za sljedeću, Flea je izvodio svoj karakterističan ples popraćen žestokim prebiranjem po basu, a uslijedila je “Throw Away Your Televison“. Za to vrijeme Kiedis je već skinuo svoj neobični ‘plašt’ ispod kojeg je nosio elegantno ‘pod-odijelo’ bez rukava, a naravno od svojih rukavica se ne odvaja ni u ludilu.
Novo oduševljenje izazvao je uvodni riff pjesme “Snow (Hey Ho)“. Najbolji dio koncerta i definitivnu prijelomnicu izazvao je John Frusciante, koji je obasjan pozadinskim reflektorom izveo preradu Abbinog starog hita “S.O.S“, koja je njegovim karakteristično visokim glasom uz pratnju solo električne gitare zvučala predivno. Kad se ponovno okupio čitavi bend, da nas podsjete na dobre stare dane, izveli su “Higher Ground“, što je izazvalo veći ushit među ljudima od bilo kojeg novijeg i eksponiranijeg hita.
Flea je u mikrofon fućkao neku poznatu temu, a ostatak benda pratio ga je uvodom The Clashove “London Calling“, na što sam mislio iskočiti iz kože od oduševljenja, ali taj uvod se ubrzo promijenio u “Right On Time“. Poslije nje “Don’t Forget Me” te “Californicaton“, a između njih je Flea na samo njemu svojstven način, nespretnim glasom otpjevao “…thank you very much people…“.
Za kraj su ostavili “By The Way“, nakon koje su se kolektivno zahvalili, mahnuli prema 90-tak tisuća začuđenih ljudi i otišli s pozornice. U nekoliko minuta, koliko im je trebalo da se vrate, čuo sam brojne spekulacije o tome koliko će još pjesama svirati na bisu, ali niti jedna tvrdnja nije bila točna. Naime, vratili su se, odsvirali nam još svoj veliki hit “Give It Away“, završili pjesmu i pokupili se s pozornice.
Dosta vremena gledao sam začuđena lica, a moram priznati da je i mene koncert od jedva 80 minuta i 15 pjesama iznimno začudio svojom kratkotrajnošću. Kad su na posljetku dečki iz tehničke službe izašli na binu spakirati instrumente i opremu, nastao je opći kaos popraćen psovkama, fućkanjem i negodovanjem, a osim toga u tih je desetak minuta na pozornicu doletjelo bar stotinjak plastičnih boca, koje su tehničarima dale dodatnu zanimaciju izmicanja plastičnim ‘projektilima’, koji su u desecima letjeli u pravcu bine i video zidova.
Da stvar bude gora, i nebo je zaplakalo prouzročivši potpuni kolaps kod ljudi, a da ne kažem da je opći prometni čep trajao dobrih 2 do 3 sata. Ljudi su izbezumljeno hodali nepreglednom pustopoljinom u blato do koljena, pokušavajući ući u bilokoje vozilo kako bi se spasili od neumornog i žestokog pljuska.
Za kraj zaključio bih da je jedina veća mana ovoga festivala bila dužina trajanja gaže glavnih headlinera, a zbog kojih se i odazvao toliki broj posjetitelja.
foto: Exit.org
Zahvaljujemo se Urban Travelu na prijevozu
