Za zatvaranje ovogodišnjeg Jazz ciklusa HDS-a i koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu organizatori su nam doveli jedne uistinu neobične izvođače: Ray Anderson’s Pocket Brass Band.
Ray Anderson’s Pocket Brass Band korijene svoje glazbe traži u jazzu brass-bendova iz New Orleansa s početka stoljeća, a zbog svoje veličine mnogi ga smatraju komornom varijantom brass-banda.
Sastav, osim Raya Andersona na trombonu, čine i Lew Soloff na trubi, Bobby Previte na bubnjevima i Matt Perrine na suzafonu. I kada je ova neobična četvorka izašla na pozornicu male dvorane Vatroslava Lisinskog, publika je željno očekivala vidjeti što su nam to spremili.
Bend je počeo dobro. Prepoznatljiva tema, oko koje se igraju svi članovi ‘orkestra’, jedan po jedan solirajući, dok ostatak dovoljno disciplinirano prati da to sve drži na okupu i u jedinstvenoj cjelini. Bend je imao zanimljiv zvuk, a i doista je sjajno vidjeti kako bend s toliko malo članova, raspoređenih na tako neobične instrumente, uspijeva dobiti tako punu zvučnu sliku. 
No, skladba je aranžirana tako da se ne oslanja na ritam, nego je sam Anderson vodi kao dirigent, tako da pauze između tema i dionica nisu određene ritmom, nego osobnim osjećajem Andersona. I kao da zbog toga Pocket Brass Band nije publici uspio prenijeti puls.
Slično se dogodilo i u sljedećoj skladbi koju su u stvari svirali samo brass-instrumenti, Bobby Previne bi samo povremeno zašuškao metlicama više da stvori ambijent. No, ponovno je to ispalo nekako isprekidano, nikako da se na publiku prenese osjećaj skladbe, da ljudi počnu cupkati nogama u ritmu, da se počne klimati glavama, da onih nekoliko glazbenika u publici počnu lupkati rukama po koljenima…
Još jedan detalj koji me malo zasmetao je pokušaj slobodnih solaža. Možda sam bezobrazan kada kažem ‘pokušaj’, a ne bih htio ispasti bezobrazan, ali i Lew Soloff i sam Ray Anderson imali su nekoliko solaža gdje su istraživali zvukove svojih instrumenata i u slobodnom se stilu igrali s improvizacijama.
I, iako im je ovo sjajno uspjelo na nekoliko mjesta, općeg sam dojma da je to pokušaj free-jazz dionica bez da se potpuno oslobode. Nisam stručnjak za free-jazz i ne mogu reći da ga posve razumijem, ali jedino što sam uspio primijetiti je da kada se free-jazz svira u grču, a ne potpuno slobodno, da to ne zvuči onako kako bi trebalo. A imam osjećaj da se upravo to dogodilo ovim muzičarima.
I dok sam ja tako sjedio i razmišljao kako se bend nije uspio opustiti prije početka koncerta i kako mi ta njihova glazba nije tečna, počinje skladba “Kinda Louisianne“. Jednostavno fantastično. Konačno su u toj skladbi Pocket Brass Band uspjeli oživjeti onu atmosferu brass-bendova iz New Orleansa, i najednom su se zbunjena i kritički nastrojena lica u publici oko mene opustila i navukla neke osmjehe… Kao da smo svi pomislili ‘To je to, konačno je krenulo!’.
No, i nakon toga bend nije uspio zadržati tečnost. Već su se sljedećom skladbom opet malo počeli trzati. Tek pred kraj koncerta, kada su uslijedile izvedbe “Sting Ray Rag” i “I Meet You” slavnog Theloniousa Monka opet je zazvučalo kako treba.
I na te dvije zadnje skladbe se najbolje vidjelo bogatstvo ideja ovih glazbenika koji su u stilu svojih davnih prethodnika virtuoznim bravurama zabavljali publiku koja je itekako već počela plesati. Ne mogu izdvojiti posebno nijednog glazbenika, jer uistinu su svi odsvirali sjajno i pokazali da odlično barataju svojim instrumentima, a kada su konačno uspjeli s posljednje 2-3 skladbe učiniti da cijela stvar poteče, oduševljenju nije bilo kraja.
Gromoglasan pljesak još je dugo odzvanjao u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, a onda su se glazbenici ipak odlučili vratiti na bis. I to kakav bis. Prvo izlazi Bobby Previne, skida snare-bubanj sa stalka, uzima ga pod ruku i drugom slobodnom rukom počinje svirati marš. A potom izlazi i puhačka sekcija, uzimaju instrumente, i u maniru pravog New Orleans brass-benda silaze u publiku.
Fantastičan je osjećaj kada sastav prošeta upravo ispred vas izvodeći svoje dionice i generalno se zabavljajući. Ovo je dodatno podiglo atmosferu u publici koja je glasnim pljeskanjem također odlučila sudjelovati. Uistinu, Pocket Brass Band ipak je uspio oživiti New Orleans u maloj dvorani te večeri.
Sve u svemu… ne znam što reći. Veći dio koncerta mi je to sve skupa izgledalo isprekidano, u grču, nikako da poteče… Ne znam kako to opisati, ali zamišljam da bi glazba trebala teći, nekako se svirati sama od sebe, a da se muzičari samo ‘ukrcaju na vlak’. A nekako mi se čini da to Rayu Andersonu i njegovoj družini nije uspjelo, sve do posljednje 3-4 skladbe. Kao da je stalno negdje zapinjalo, a da oni nisu točno znali otkud pogurati ili u kojem smjeru povući…
No, kada je konačno pred kraj krenulo, zazvučalo je vrhunski. I nakon svega, mislim da će mi ovaj koncert ostati u dobrom pamćenju, i da ću se, u stvari, sjećati ove zadnje izvedbe gdje sastav šeće kroz publiku koja ih prati ovacijama… To je jednostavno bio detalj kakav se ne zaboravlja.
