Ovogodišnji Radar festival održan je u Varaždinu. Pokazalo se kako nema razloga da se takve manifestacije ne održavaju i izvan hrvatske metropole, jer je ovogodišnji Radar bio posjećeniji od lanjskog, održanog u Zagrebu.
Mnogobrojni Varaždinci u publici bili su dokaz da su domaćini uistinu odlučili podržati festival. S druge strane, registracijske pločice na automobilima parkiranim uokolo stadiona Varteksa pokazivale su da se u Varaždin sjatila publika iz svih dijelova Hrvatske, uz podosta gosta iz susjednih zemalja.
Izlazak iz Zagreba nakon kraja radnog vremena, u doba najveće prometne gužve, bio je iznimno dug i mučan proces te smo nažalost zakasnili na cijenjenog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i legendu, stup temeljac hrvatskog rocka Dragu Mlinareca. Posebno je šteta što smo propustili potonjeg, jer je to bio jedan od njegovih rijetkih nastupa u zadnjih petnaestak godina.
Stigli smo taman na početak Majki, koje su na Radaru nastupili u poluakustičnom izdanju, koje se predstavljenom na koncertu u Tvornici prije nekog vremena. Bare se gol do pasa previjao na pozornici u svom stilu, dok je ostatak benda koncert proveo svirajući u sjedećem položaju.
Pokazalo se da i oni najžešći rokerski brojevi Majki, poput “Budi ponosan” i “Iz sve snage“, mogu funkcionirati u ‘ištekanoj’ verziji. Moguće da u tom smjeru Majke krenu i na novom studijskom albumu, te tako ponude zanimljivu kombinaciju folk-soul-bluesa koji je Bare prakticirao s Plaćenicima i hard-rokerske tradicije benda.
Za vrijeme preslagivanja bine između nastupa izvođača, mogli su se pogledati prijenosi utakmica europskog prvenstva na dva videozida koji su bili postavljeni pod jednim od šatora. Pod ostalim šatorima prodavali su se audio i video nosači i suveniri, bonovi za hranu i piće, te sama hrana i piće. Ogromni redovi za wc, bonove i hranu (s pićem je bila puno bolja situacija) su minusi koji se trebaju ispraviti dogodine.
Nakon Majki, čija je svirka na Radaru bila takva da su poslužili kao odličan uvod za Dylana, uslijedilo je nešto potpuno drugačije. Pojavljivanje Manic Street Preachersa na Radaru ipak je bilo logično, ne zbog zvučne sličnosti sa ostalim izvođačima, već što su i oni poput ostalih svojeglavi buntovnici, te su se tako uklopili u ovogodišnju nekonformističku sliku Radara.
Manicsi su odmah počeli s meni najdražom njihovom pjesmom “Motorcycle Emptiness“. Dio publike koji je na Radar došao zbog njih je dobio svoju porciju općim mjesta pjesmarice Manicsa, poput standardnog koncertnog favorita “Design For Life“, a našlo se na repertoaru i nekoliko obrada, od kojih je žestoka, no još uvijek vrlo ljepljiva, obrada Rihannine “Umbrella” oduševila publiku, dok je meni puno draže bilo čuti “Pennyroyal Tea” jednu ne toliko eksponiranu pjesmu Nirvane.
Nastupom Manicsa je dominirao James Dean Bradfield sa svojom gitarom i posebno s glasom koji uvijek tjera do granica pucanja. U jednom trenutku je ostao sam na bini s akustičnom gitarom, pa je istaknuo kako je uistinu posebno nastupati sam s gitarom prije Dylana.
Na samom kraju su Manicsi odsvirali “If You Tolerate This Your Children Will Be Next“, nakon čega se Bradfield zahvalio publici i najavio Boba Dylana.
U 45 minuta između nastupa Manicsa i Dylana trava Varteksovog stadiona se gotovo u potpunosti ispunila, a unatoč povećanom broju ljudi sve se nekako stišalo. Atmosfera lagano napetog iščekivanja zavladala je među publikom.
Mnogima je to bila prvi susret s najvećom živućom glazbenom ikonom, i premda nitko danas ne očekuje da Dylanovi koncerti budu prosvjetljujući kao oni šezdesetih godina prošlog stoljeća, ipak je to bila prilika da se uživo vidi osoba koja je bitno utjecala na kulturni i društveni život cijelog svijeta u zadnjih pedesetak godina.
Pustimo sad Dylanov značaj i značaj njegovog predugo čekanog prvog posjeta Hrvatskoj i koncentrirajmo se na glazbu, na što se i sam Dylan, kroz sav svoj neobični život i sve svoje mijene uvijek koncentrirao.
Nakon najave Boba Dylana i njegovog benda u kojoj su nabrojane sve faze njegove karijere, na binu su izašli Dylan i bend obučeni u crno od glave do pete te započeli nastup s “Rainy Day Woman #12 & 35“. Videozidovi sa strane ostali su ugašeni do kraja koncerta, a pozornica je bila ukrašena tek ogromnim crnim platnom, na kojem je bilo nacrtano nekakvo stilizirano oko (možda i nije bilo oko).
Nastup i zvuk njega i benda – u kojem su dva gitarista, bubnjar, basist koji svira električni bas i kontrabas te multiinstrumentalist koji je svira pedal-steel gitaru, bendžo, violini i vjerojatno još nekoliko instrumenata kojih se ne mogu sjetiti – nije se puno mijenjao.
Dylan je koncert proveo svirajući bočno okrenut publici na klavijaturama, komunicirajući s publikom tek pogledom između pjesama. S vremena na vrijeme bi se uz odobravanje publike latio i usne harmonike. Ni članovi benda se nisu puno kretali, no povremeni osmjesi na njihovim licima su govorili da su dobro raspoloženi.
Dylanov običaj je od početka njegove karijere da svoje pjesme potpuno preradi na turnejama (ili fazama turneje, pošto se ova na kojoj je sada proteže već preko nekoliko desetljeća). U Varaždinu su svojim studijskim originalima u većoj mjeri bliske bile tek pjesme s posljednja tri albuma, poput “Love Sick” s “Time Out Of Mind”, “Lonesome Day Blues“, “Summer Days” i “Honest With Me” (koja je zvučala žešće i superiornije u koncertnom izdanju) s “Love And Theft”, te “Rollin’ And Tumblin’“, “Ain’t Talkin’” i “Thunder On The Mountain” s “Modern Times”.
Starije pjesme su bile prerađene tako da budu slične zvuku spomenutih albuma, na način da su lagane pjesme bile u duhu arhaičnih stilova, poput country-swinga, one srednjeg tempa su uglavnom bile blues, dok su brže pjesme odsvirane u žestokom rokerskom izdanju s raskalašenim gitarama.
Takav pristup omogućio je Dylanu da bez problema miješa novije pjesme među kojima je uz spomenute bila i oscarom nagrađena “Things Have Changed” sa soundtracka za film “Zlatni Dečki” i svoje klasike, od kojih je na koncertu odsvirao osim uvodne “Rainy Day Woman #12 & 35” i “Just Like A Woman“, “Tangled Up In Blue“, “Don’t Think Twice, It’s All Right“, “Highway 61 Revisited“, “Desolation Row“, “It’s Alright, Ma (I’m Only Bleeding)“, “Ballad Of A Thin Man” i “Like A Rolling Stone”.
Svirka Dylana i benda je bila uistinu sjajna, na trenutke nježna, na trenutke energična, te Dylanu treba po tko zna koji put odati priznanje za inspirirane obrade vlastitih pjesama. Njegovo pjevanje je pak druga priča.
Premda njegov glas nikad nije bio baš milozvučan, slobodno mogu reći da nikad nije gore zvučao nego sada. Dylan je i prije pjevao aritmično, pa je tako bilo i sada, zbog čega publika nije imala šanse zapjevati skupa s njim, no nije u tome bio najveći problem. Rašpavim glasom Dylan je rijetko pokušavao uistinu pjevati, više je to bilo nešto između izvikivanja i mrmljanja, a često se znalo dogoditi i da cijelu pjesmu ‘otpjeva’ potpuno istim tonom. Promuklost bi u pojedinim trenutcima zvučala kao hropac pijanog mornara.
No, ni to nije važno. Siguran sam da Dylan može pjevati drugačije, no on je uvijek radio što ga je volja pa se s tim treba pomiriti. Publika je koncert provela uglavnom mirno stojeći, no bez obzira na jako malo prostora za interakciju nije uopće bilo negodovanja.
Na bisu smo dobili “Thunder On The Mountain” i za sam kraj “Like A Rolling Stone” na čijem je refrenu cijeli stadion zapjevao. Dyan se prvi put obratio publici pred kraj koncerta kad je rekao “Hvala prijatelji!“, nakon čega je predstavio bend. Poslije bisa zajedno s bendom se namještao u nekoliko poza na sličan način kao što je to radio lani u Milanu, te su zatim nestali s pozornice.
Bio je to kraj velikog rock (kulturnog) događaja koji se dogodio jedne prohladne lipanjske večeri tijekom koje nam je kiša nekoliko puta priprijetila da će nam upropastiti doživljaj, ali nam se na kraju ipak smilovala, pa smo se zadovoljni i suhi uputili (uglavnom) kućama.
foto: Tomislav Capan
(Fotografiranje i snimanje nastupa Boba Dylana bilo je izričito i najstrože zabranjeno!)
Fotografije Manic Street Preachersa objavljene su u našoj foto galeriji.
