Treći koncert ovogodišnjeg Jazz ciklusa u Zagreb nam je doveo vibrafonista Mike Mainierija, poznatog ponajviše po vlastitom fusion-sastavu Steps Ahead, ali i suradnika na “Love Over Gold” albumu Dire Straitsa.
Oslanjajući se na njegove korijene u fuziji, pomalo je iznenađujuće nježno i melodično zazvučao njegov aktualni sastav Mike Mainieri and Northern Lights, sastavljen od skandinavskih glazbenika, tradicionalno suzdržanijih u izričaju od zvuka američkog jazz-nasljeđa na koji smo uglavnom kao slušatelji navikli.
Otvorili su s Mainierijevim originalom “‘R’ is for Riddle“, atmosferičnom skladbom s albuma “An American Diary: The Dreamings” kojim su nas lagano uveli u svoj nastup za koji se u tom trenutku činilo kako će biti tek ugodna i ležerna jazz-večer bez puno iznenađenja. Nastavili su s preradom indijanske dječje pjesme “Kannada” u sličnom stilu, uz otvaranje tek ponekog sola i naznake što nam slijedi.
U nastavku se stvari počinju ozbiljnije mijenjati. Obradom starog standarda “Nature Boy” uvode nas u promjene, a pravo buđenje uslijedit će uz “All In a Row“. Naziru se prve slobodnije improvizacije, približavanje dinamičnom fusion-zvuku koji nije moguće tek poluuspavano slušati zavaljen u sjedalicu u dvorani. Kroz eksplozivne solaže i improvizacije taj fuzijski zvuk se dalje izrazito razvija u pravcu suvremene glazbe.
Kroz nekoliko sljedećih skladbi putujemo u budućnost, u suvremen pristup glazbenoj izvedbi. Pijanist Bugge Wesseltoft uz pomoć računala vokalnim sampleovima u početku tek upotpunjuje zvučnu sliku, da bi u sljedećoj izvedbi to kulminiralo u uživo sempliranje dijelova žive izvedbe uz pomoć računala i mobilnog telefona, te promptno iskorištavanje tih dijelova u zvučnoj slici u nastavku iste skladbe. U međuvremenu je ostatak sastava potpuno oslobođen svih spona i prepušta se mnogo slobodnijoj improvizaciji čime se cijela izvedba pretvara u pomalo biennalski nastup i pomicanje granica onoga što smatramo standardnim jazzom.
Nakon te kulminacije cijeli sastav lagano odlazi s pozornice, a Mainieri ostaje sam za vibrafonom u solo-kompoziciji u kojoj nas vraća u atmosferu iz uvodnog dijela nastupa. Pri kraju mu se priključuju i ostali glazbenici i prelaze u posljednju skladbu kojom zaokružuju ovaj nastup. Bio je to nastup u kojem su nas zavrtjeli u krug i poveli na putovanje od melodičnih jazz-skladbi, kroz fuziju do suvremene glazbe, te nas na kraju ponovno primirili u nježnom, gotovo romantičnom završetku koncerta.
Publika, u ovoga puta ne skroz popunjenoj maloj dvorani, je to znala prepoznati i dozvala je glazbenike velikim aplauzom na bis. Mike Mainieri i njegovi Northern Lights za kraj su nas prodrmali i probudili prije odlaska kućama živahnom fuzijom “Poochie Pie” s aktualnog albuma “Northern Lights”.
