Malo se šalim u naslovu. Nije bilo gastronomije, ali dvodnevni Garage Spring Roll Festival koji je održan ovog vikenda u zagrebačkom Spunku u svom prvom izdanju ponudio je odličnu zabavu uz čak devet bendova, što poznatijih što onih koje smo imali priliku vidjeti po prvi puta, tulum sve do ranih jutarnjih sati i, što je najvažnije, publiku koja je pokazala da interesa za ovakve događaje u gradu itekako ima.
Krenimo redom. Prvi dan festivala započeo je nastupom Heroine. Već sam na ovim stranicama pisala kako sam ostala oduševljena ovim bendom nakon što sam ih prvi puta gledala u Močvari, a sada mogu samo još učvrstiti svoja stajališta i reći da je Heroina trenutno ponajbolji demo bend u gradu.
Žanrovski raznovrsni i stilski potpuno drugačiji od ostalih bendova na festivalu, unatoč tome što imaju puno manje koncerata u nogama od svojih starijih kolega, već imaju pravi svirački gard na stageu, a odličan scenski nastup pjevača Hrvoja koji se i ovoga puta penjao po bubnjevima, stolovima i pojačalima i rušio stalke nije mogao proći nezamijećeno.
Poslije koncerta puno ljudi, među kojima i dosta mojih prijatelja, komentiralo je kako im se Heroina baš svidjela i vjerujem da su bili ugodno iznenađenje za sve one koji su ih ovom prilikom slušali prvi puta. Jedina zamjerka je što su svirali prekratko u odnosu na ostale bendove.
Welcomin’ Committee In Flames bend su koji također ima zanimljiv scenski nastup koji se dobro nadopunjava s njihovim sviračkim minimalizmom. Oni koji češće odlaze u Spunk mogli su ih već u nekoliko navrata vidjeti na djelu, a njihovog bubnjara isto tako već znate kao Spunkovog DJ-a Hellsonica. Gitarist Goran vam je poznat iz The Babiesa, a pjevačicu također ne možete fulati budući da je jedina Japanka u nekom hrvatskom bendu.
Nisam gledala Welcomin’ Committee još od koncerta u Purgeraju prošlo ljeto, što je ujedno bio i prvi nastup za Kazuko koja je tada imala ogromnu tremu. Danas, nakon više od pola godine slobodno mogu primijetiti da je napredak itekako vidljiv, iako mi je priznala da tremu ponekad još uvijek osjeća kada sviraju u drugim gradovma.
U Spunku, pred domaćom publikom, zvučali su kao uigran tim koji je doslovce u jednom dahu otprašio svoj set i za mene su bili apsolutni vrhunac prve večeri. Opuštena Kazuko s frizurom princeze Leie iz Star Warsa, Goran za kojeg se vidi da apsolutno uživa u svirci otkako nije u prvom planu i Mr. Drumsonic koji je ovoga puta na pod srušio ne samo bubanj, već i sebe skupa s njim. Zaslužili su dvije fotke, jer rijetko kada se viđa scena da bubnjar svira – ležeći na leđima.
Erotic Biljan i njegovi heretici bili su sljedeći po redu i moram priznati da sam njih gledala i u boljim izdanjima. Btw, primijetila sam da ljudi često brkaju članove ovog benda pa samo da napomenem da erotični Biljan nije pjevač već gitarist, a pjevač se zove Jura.
Dakle Jura, ne Biljan, je i ovoga puta šetao kroz publiku i tražio pripadnice ljepšeg spola kojima će u facu zavikati I’m A Wildman, no mislim da se nije baš nakon svake pjesme morao žaliti kako mu se više ne da i vikati kako nema zraka i slično. Inače, za one koji još ne znaju, Hereticsi bi uskoro trebali izdati album za Dancing Bear na čemu im čestitamo, a čestitamo i Juri koji je upravo jučer postao tata!
Ostatak bendova prvoga dana nisam pogledala jer valjalo je tu i tamo izaći na zrak i socijalizirati se s ljudima, kojih je u petak bilo još dvostruko toliko ostalo ispred Spunka.
Za razliku od petka kada je u Spunku vladala zaista nesnosna gužva, u subotu je došlo nešto manje ljudi pa je samim tim unutra bilo i prilično komotnije. Kako su još trajale tonske probe kad sam došla, moju pažnju odmah je privukao zagrebački bend Shoot Me Wendy koji su i svirali prvi. Kao i Heroina dan ranije, i oni su bili stilski potpuno različiti od svih ostalih bendova sa svojim new wave/pop punkom sa dva ženska vokala.
Nisam ih nikada prije slušala, iako sam poslije saznala da postoje već oko godinu dana i da su već nekoliko puta svirali u Spunku. Plava cura je na tonskoj probi djelovala nekako totalno nehajno, ali mi je bilo skroz cool kako je odšetala skoro do pola Spunka, dok je druga, crna, cura, djelovala mirnije i ozbiljnije pa smo se našalili da su kao Ying i Yang.
Osim vlastitih stvari totalno su pogodili i sa obradama “Ever Fallen In Love” od Buzzcocksa i “Damaged Goods” od Gang Of Four zbog čega su dobili još jedan plus kod mene i Tamare, a mislim i da su pobrali najveći pljesak od svih bendova. Nemaju web stranicu, nemaju myspace, ali imaju super zvučno ime, cure koje dobro pjevaju i nadam se da će ih još netko pozvati da negdje sviraju, a nas da ih slušamo.
Sljedeći bend, Concrete Worms, odličan je garage underground bend iz Srbije s kojim sam se upoznala prošle godine kada su svirali u Spunku i Krivom putu zajedno s Welcomin’ Committee In Flames. Ovaj bend već ima jako puno sviračkog staža, a čine ga gitarist/pjevač Dragan, prezgodna basistica i bubnjar koji je prava pčela radilica, iako mi se cijelo vrijeme činilo da mu je, onako visokom, totalno skučeno sjediti iza bubnjeva.
Svirački su svi troje sjajno potkovani i pravi je kuriozitet da ovako dobar bend nema nitijedan album izdan za neku izdavačku kuću već samo DIY i demo snimke do kojih je prilično teško doći. Underground u puno smislu riječi dakle.
Publika ih je jako dobro prihvatila i nisu im dali da odu sa stagea tako da su na kraju odsvirali još i obrade Misfitsa te “Loser’s Club” The Humpersa, a također i jednu vlastitu stvar, prvu koju su ikada napravili i koju, kako su sami rekli, nisu svirali punih deset godina.
Osječki Bud Spencer bio je jedini bend večeri koji nije imao ženske članove, već su na stage izašla četvorica kršnih momaka koji sviraju pravu mušku muziku uz koju se poga, dere i polijeva pivom što su prvi redovi i radili, a predvodio ih je dugokosi egzibicionist koji se odjednom zaletio na stage i ‘počastio’ nas svojom striptiz točkom.
Dobila sam kritiku od benda da ih previše hvalim pa evo ovoga puta neću jer zaista nisu bili baš u formi, nedostajalo je tečnosti u njihovom nastupu i ostali su mi u boljem sjećanju prije nekoliko mjeseci u KSET-u. Već neko vrijeme imaju novog basistu i vjerujem da će uskoro posložiti kockice te i uživo zvučati onako dobro kao na albumu.
Festival su zatvorili engleski Nero Burns, koje sam slušala onako jednim uhom izvana pa ne mogu baš puno reći o njima, jedino to da su malo više vukli na rockabilly, a zanimljivo je da su i oni imali Japanku u bendu.
Sve u svemu, jako dobar garažni vikend, sve pohvale organizatorima i zaželimo im da ovaj festival ne (o)stane samo na broju jedan!
