Prince u Beču; proslavio rođendan, vlada i dalje

Prvi put Princea sam gledao u bečkoj Stadthalle 1987. nakon legendarnog dvostrukog albuma “Sign ‘O’ The Times”. Može li bolje?

Može, a može i drugačije, pa sam ga iduće godine ulovio na “Lovesexy” turneji u Rimu. 2010. u Beču je održao briljantan koncert zbog kojega se i ovaj u subotu nije smio propustiti, pa smo krenuli minibusom agencije Art Travel. S nama i Danijela Dvornik, čiji je Dino najbolje kod nas znao protumačiti Princea. Ni manje ni više, ono što su za pop kulturui svijet The Beatles bili u šezdesetima, a Bowie u sedamdesetima, bio je Prince u osamdesetima. Mali jebežljivi vražićak
Taj ‘mali jebežljivi vražićak’ – da parafraziramo repliku-opis Cher Jacka Nicholsona iz filma “Vještice iz Eastwicka” – uspio je u jednoj dekadi promijeniti lice i zvuk pop svijeta. Na stranu blockbusteri poput “Purple Rain”; electro-funky početak, gay clubbing image, raskošan talent i čitava serija ludo dobrih albuma i singleova, Princea su predstavili kao najzanimljivijeg novog glazbenika s početka osamdesetih. Koji je potom osvojio srednju struju i top-ljestvice, usprkos provokativnim novotarijama, pa ga je još 1981. publika gađala paradajzima kad je u crvenim gaćicama svirao prije Stonesa.Da je netko drugi, nepoznat, donio u diskografsku kuću pjesmu “Kiss” vjerojatno bi mu rekli da je lud s tom minimalističkom demo trakom. No, briga ga za sve; danas može izdati album uz novine, napuniti londonsku 02 Arenu dvadesetak puta – i pustiti Stonesima jednu večer između – proslaviti 56. rođendan u Beču. Pa baš mu hvala, jer bilo je odlično slavlje, pretpostavljam najbolji party te večeri na kojem ste mogli biti. Velik bez obzira na rast
Prince je harao gdje je stigao, spram Michaela Jacksonaa i drugih potamnjelih mega pop-zvijezda osamdesetih ostao je – cool. Taj je po klubovima ‘prijateljski’ svirao s Milesom Daviesom i mnogima. Pomirivši umjetničko i komercijalno, poslije se krajem devedesetih malo pogubio protiv hip-hopa i novih tamnoputih zvijezda, ali se pred pet-šest godina vratio jak kao prije usprkos metar i pol visine. Jer, Prince je velik bez obzira na rast, gorostas talentom, u što smo se opet uvjerili u subotu navečer na koncertu u Stadthalle.

Proslavio je rođendan odličnim koncertom najavljenim samo osam dana prije. Neke, poput londonskog, najavljivao je isti dan, u nekim gradovima svirao je 3x dnevno, ‘za pravo i za fanove’. Prince je guba, dovoljno mlad da nije prestar (jer počeo je kao tinejdžerski wunderkind), a dovoljno star da ima iza sebe kolajni i bogatu povijest. Upravo ta povijest srž je turneje “Hit And Run Part 2”, turneje na kojoj udara najjačim hitovima, ali odsviranim na drugačiji, ‘heavy’ način, s drugačijim bendom.

Kud ćeš više?
Retro zanimacija zadnjih godina opet ga je dovela do vrha, a na “Hit and Run Part 2” turneji radi ono što je san svakog racionalnog kritičara i zagriženog fana istovremeno. I kad odsvira ‘samo’ jedan koncert, odsvira tridesetak pjesama, najčešće temeljito različitih od onih večer prije. Kad je svirao po tri koncerta isti dan u nekom gradu, kao u Bruxellesu nedavno, izveo je pedesetak različitih pjesama. Žanrovsko bogatstvo koje kaplje iz njegovog repertoara pokazuje da je premijerni autor, instumentalist, producent i aranžer, vođa benda i showman, ali i poznavatelj pop povijesti (odsvirao je obrade pjesama u rasponu od Ohio Players, Tommyja Jamesa & the Shondells, do Billya Cobhama i Wild Cherry). Pa kud ćeš više?

I još je duhovit. Tri puta gaseći i odmah paleći dvoranska svjetla prije koncerta, uveo je novi način ‘provociranja’ publike. Svi shvaćaju štos, a kad zatim na binu izlaze članice 3rdeyegirl i drže kratko uvodno slovo, čini mi se da se šale. Ali ne; među ostalim spominju da će sve biti ‘live’, da će se stalno nešto događati na pozornici i da ne žele da publika zbog drkanja po mobitelima to propusti. Obećale su ozbiljan show, te stoga mole da se ne vade mobiteli i ne fotografira. Pomislio sam si malo morgen, nema mrkle šanse da ne zasvijetle svi ajfoni i ostala aparatura u dvorani.

Opet je smislio cirkus
Međutim, što ti je moć i želja zvijezde večeri; ako sam u sljedeća dva i pol sata u publici vidio pet upaljenih mobitela, pretjerujem. Umjesto toga vidio sam upaljače nakon dugo vremena i organsku zabavu u kojoj je publika uživala isključivo u onome što je dolazilo s pozornice. Niti fotografiranje nije bilo odobreno, nije bilo službenih fotografa. Prince je eto opet smislio cirkus da zagorča život profesionalcima koji prate koncert, koncert koji je interaktivan s publikom na nekoliko starih, dobrih načina. Možda sve izgleda kao dobra zajebancija, ali kad promislim čini mi se da je pogodio u sridu.

Pet minuta nakon 3rdeyedgirl govorancije svjetla se u dvorani definitivno gase i s “Let’s Go Crazy” počinje koncert. Odmah nakon trideset sekundi jasno je da nešto ‘ne štima’, da je puno toga različito. Fanatik velikih produkcija i šarenih, velikih pratećih sastava na pozornici ove sezone svira s bazičnim triom 3rdeyegirl (ritam sekcija i gitaristica, dvije stoje na zidu pojačala, malo kasnije dolazi i klavijaturistica). Prince je na gitari i vokalima. Skoro heavy metal udar zvuka jednog od najglasnijih koncerata koji sam čuo u posljednje vrijeme prvo me začudio, a usporena, prearanžirana “Let’s Go Crazy” uvjerila da se događa nešto drugačije.

Udaranje po ušima
Čvrsta i metronomski točna rock svirka 3rdeyegirl, pakleno glasna i odvrnuta do daske, govori da je s turnejom “Hit and Run Part 2” Prince odlučio udariti ozbiljno ‘po ušima’. Samo on i Jack White sviraju sa ženskim bendom; muskularna svirka i fino, ali ne ekstravagantno opremljena velika pozornica bez puno ukrasa? Čini mi se da je Prince na tridesetu godišnjicu objavljivanja albuma “Purple Rain” htio ostati sam sa svojim pjesmama, ubojitim repertoarom kakav nema puno glazbenika i ogoliti ga na najbitnije dijelove i – uživati u svirci.

Samo veliki video-ekran u pozadini, odličan ali prilično ‘normalan’ light-show, malo suhog leda i eto ti retro ugođaja. Beč je ‘krvario iz ušiju’ u Stadthalle, ali već na trećoj “Raspberry Berret” svi su se njihali, plesali i pjevali kako bubanj kaže. Spomenemo li idući niz pjesama, od “You Got The Look”, “When Doves Cry” i “Sign ‘O’ The Times”, preko “Hot Thing”, “Forever In My Life” do “Alphabet Street”, jasno je da imamo posla s jednim od autentičnih motherfuckera plesne glazbe, kojeg u dvorani svi pokorno ‘slušaju’. Koji ima Janesa Browna i Jimija Hendrixa u krvi intavenozno, kao što mnogi izvođači unatrag trideset godina imaju u krvi i pod kožom Princea. Taj diskoidni blok pjesama izveo je stojeći iza klavijatura ispred prvih redova publike, svirajući synthesizere (pune svega, pa i starog, analognog zvuka), kao DJ puštao je snimljene sampleove dok je bend sa strane ozbiljno pržio skupa s njim.

Mobiteli još nisu izmišljeni
Heavy funk, heavy soul, heavy disco koji Prince danas isporučuje, s obilnim gitarskim filovima i čvrstom svirkom ženske postave zvuči oštrije, tvrđe i glasnije od svega što je do sada radio. Na “Controversy”, jednom od njegovih prvih velikih hitova. vikao je “Old school make noise” pa su vikali svi za njim. Malo kasnije dodao je programatski proglas veseleći se da su svi poslušali savjet s početka koncerta; “Old school, no tehnology, we can see your eyes“. I tako je Prince postao pokret otpora glupom korištenju tehnologije, nešto kao Occupy Vienna, ili neki drugi grad gdje nastupa, jer tijekom koncerta izgledalo je kao da mobiteli još nisu izmišljeni.

Mega-lajk koji mu je publika uputila na početku “1999”, pa je “Little Red Corvette” dodao još gasa. Morao je napraviti nešto drugačije, pa je u vrijeme izlaska slavljeničkog, proširenog izdanja albuma “Purple Rain” koji baš slavi 30-tu godišnjicu, s “Hit and Run 2” napravio heavy reviju jednako heavy-hitova.

Sat i pet za 135
I to kakvih. Briljantnih pjesama poput “Nothing Compares To You”, na početku samo s Princeom na orguljama, vrištanjem i zbornim pjevanjem publike. Repertoar je išao po sekcijama duge i bogate karijere; “Hoćete ‘Diamonds & Pearls’, ‘Cream’ ili ‘I Wanna Be Your Lover?’” pitao je, “Ili nešto samo za mene?“. I krenuo s “Kiss”, nakon čega je uslijedio glavni šok večeri. Kraj regularnog dijela koncerta? Samo sat i pet (minuta) za 135 (eura) koliko su koštale ulaznice za doljnji dio tribina kraj pozornice, a parket 115 eura?

Skoro sam demonstrativno izašao iz dvorane, ali srećom nisam. Jer je slavljenik dogurao do 2 sata i 35 minuta svirke i ukupno 33 pjesme. Prince voli svršiti ranije pa onda kasnije svira koliko mu paše i koliko uživa, a i publika koja ga je dozvala s pjevanjem “Happy birthday“. Mada, onakav sitan još uvijek izgleda kao da mu je 29, a ne 56 godina. S ‘mikrofonkom’ je najsličniji samom sebi s početka karijere, kao da se ništa nije dogodilo u međuvremenu, ovakvog vintage Rogera Nelsona mlada publika nije vidjela uživo vjerojatno nikada.

Rasipanje talenta i pjesama
Klavirski medley započet s “Diamonds and Pearls” i par drugih balada bio je komičan, pokazavši kako od velikih hitova može iskoristiti samo po 30 sekundi, povezujući ih rasipnički u blok, jer ih ima na kile. “Purple Rain” s kojom je pred četiri godine u Beču započeo koncert završila je prvi red biseva, s kišom kofeta i ljubičastog svjetla, stop-start efektom koji je završetak pjesme protegnuo na ‘tri kraja’. Razumljivo, to mu je najteža kiša i mora reklamirati aktualno reizdanje Warnera, diskografske kuće u koju se opet vratio, nakon što je demonstrativno otišao prije isteka ugovora i postao “Artist Formerly Known As Prince”.

Jam session unedogled, kao na svadbi…
Nije smio koristiti ni staro ime, pa je danas Prince Roger Nelson sakupio sve što mu pripada, recimo jam seesion koji s bendom svira unedogled na kraju koncerta, bildajući raspoložemje u dvorani. Nizevi biseva, čini mi se da ih je bilo pet, pokazali su zabavu drugačiju od naše. Dok je nama kad se napijemo na svadbama, a i prije, narodnjak u krvi, njemu je to funk, pa radi funa i funka s guštom svira svira po svijetu američku ‘narodnu’ funky glazbu.

Par pjesama s novog albuma “Plectrum Electrum”, red power-pop motorike s “Guitar”, sve do ozbiljnog hard rocka u zadnjem dijelu koncerta – kao da ga prati Cream – donio je i poznati gitarski show, programatsku novu “Funkroll”, obradu “Stratus” Billya Cobhama. Kad je rekao “Gasite svjetla, izvadite mobitele motherfuckers i osvjetlite dvoranu“, desetak tisuća ljudi povadilo je gadgete i iz mraka i pokazalo koliko su se kontrolirali proteklih dva sata. Takvih par dobrih novih scenskih štoseva dodali su koncertu notu humora i ironije.

Obračunajte se sa svima koji ga ne vole
Esencijalna “Housquake” pri kraju je porušila i one koji su još ostali stajati u dvorani. “I’m gonna hurt somebody” pravdao se Prince stojeći kraj klavijatura, reagirajući na uporno dozivanje publike i ponovne izlaske na pozornicu. “Sometimes It Snows In April” bila je šećer pred kraj, maestralna balada, komparativno bolja pjesma od “Purple Rain”, elegantan predkraj s tonom emocija i ovacija publike, da bi višeminutni funk jam opet doveo do ludila koje je trajalo i trajalo. Ukratko, stanje redovno; Prince i dalje vlada, puno bolje nego naša Vlada. Pa ako vam neki tupi roker o veli da je Prince ‘pičkica’, slobodno se obračunajte s njim…

Set-lista Beč, 7. lipnja
1. Let’s Go Crazy
2. Take Me With U
3. Raspberry Beret
4. U Got the Look
5. Cool (obrada The Time)
6. When Doves Cry
7. Sign ‘O’ the Times
8. Hot Thing
9. Alphabet Street
10. Forever in My Life
11. Controversy
12. Love Rollercoaster (obrada Ohio Players)
13. 1999
14. Little Red Corvette
15. Slow Down
16. Nothing Compares 2 U
17. Kiss
18. Diamonds and Pearls
19. The Beautiful Ones
20. Empty Room
21. Guitar
22. Plectrum Electrum
23. Crimson & Clover (obrada (Tommy James & the Shondells)
24. She’s Always in My Hair
25. Purple Rain
26. Play That Funky Music (obrada Wild Cherry)
27. Screwdriver
28. Funknroll
29. Housequake
30. Sometimes It Snows in April
31. Bambi
32. Stratus (obrada (Billy Cobham)
33. What’s My Name?