Primavera Sound 2016
Nakon što vam je predstavljena satnica i program velikog festivala poput Primavere, mozak prelazi u poseban režim rada – bendovi više nisu glazbeni sastavi, nego mentalna bojišnica s ocjenama i faktorima kraj svakog imena.
Dinosaur Jr su mi vrlo dragi ali već sam ih slušao i dolaze u Zagreb uskoro pa ih mogu preskočiti jer je istovremeno Radiohead za kojeg su male šanse da ih vidim u domovini, Ty Segall je istovremeno kad i Moderat ali sviraju i dan nakon, želim li ga preskočiti ili riskirati?
Ako u varijablu uđu prijatelji ili cura/dečko, potrebno je više živaca i kompromisa za slaganje dnevnog rasporeda nastupa nego održavanje Hrvatske vlade na vlasti.
Primavera Sound nominalno traje 7 dana i održava se na nekoliko lokacija u Barceloni, no samo tri dana zauzimaju kompletan Parc del Forum, industrijski kompleks nedaleko centra katalonske prijestolnice, plus jedan kompletno besplatan dan u kojem su površinom najveće H&M i Heineken pozornice zatvorene.
Uz britpop prvoborce Suede, prvi dan lipnja obilježili su kanađani Suuns, na svom prvom od dva nastupa na festivalu. Iako već dugo nisu u naponu snage, Suede su na krilima nedavno izdanog “Night Thoughts” i energičnog nastupa pjevača Bretta Andersona postavili teren na Primavera pozornici za jednako čvrste nastupe idućih dana na istom mjestu.
Neslužbeni prvi dan festivala prošao je u pretrčavanju s većih na manje pozornice i ponovno stalnim nedoumicama oko vlastitih odluka, tako da su u startu otpali elektronski veterani Air, reper Vince Staples, Kamasai Washington (“budem ga uhvatio u Puli kad i Massive Attack“) i Thee Oh Sees.
John Carpenter i Protomartyr su ispaštali zbog Tame Impale koju sam imao prilike slušati u Beču 2012. pred 200-njak posjetitelja, negdje oko izlaska “Lonerism”. To je mogao biti alibi za propuštanje ovog nastupa, no “Currents” i njihovo skretanje u elektroničke vode bilo bi šteta propustiti u festivalskoj atmosferi.
Je li se isplatilo? Po čistom faktoru uživanja – da. Bend je bio odlično uigran, a konfetima zatrpana atmosfera izmjenično plesna i melankolična. Desetominutni tehnički problemi i zaustavljanje svirke usred “Eventually” bi u svakom drugom slučaju umanjili atmosferu, no refren je odzvanjao H&M pozornicom dok se bend nije vratio, nastavivši pjesmu od istog trenutka kada je bila prekinuta. “Feels Like We Only Go Backwards” je bila šlag na tortu, već kad su poteškoće prisilile Australce na rezanje tri planirane pjesme.
Ranije termine su iskoristili američke punk nade (ali i veterani!) Beach Slang koji su nedavno posjetili i zagrebačku Močvaru, održavši jedan od boljih ovogodišnjih koncerata, a svakako najbolji i najdulji bis kojeg se sjećam. Sličan nastup nije praktičan u festivalskim uvjetima, no zato su nastupili dva puta u istom danu, na dvije različite pozornice, jednom na početku dana pred tristotinjak ljudi, a drugi pred kraj, boreći se s LCD Soundsystemom u istom terminu.
Oko najiščekivanijeg reuniona ove godine bar nije bilo dilema. James Murphy i njegov bend priuštili su nam najbolji (ili drugi najbolji? O tome malo kasnije) nastup festivala i zaista predivno iskustvo. Nisam cijenio LCD Soundsystem dok su bili na vrhuncu i tek oko završnog koncerta 2011. sam tu činjenicu zažalio.
Ponovna okupljanja je sve manji problem čekati ovih dana, no roze naočale i velika očekivanja stvorila su u ranim danima petka sve ono što sam htio čuti zadnjih par godina.
S obzirom da nemaju novi album koji je tek okvirno najavljen, cijeli nastup su činile samo ‘stare stvari’, s osjećajnim i zaigranim Murphyem iza mikrofona i svake riječi “You Wanted a Hit”, “Daft Punk is Playing at My House”, “Losing My Edge” i posebice emocionalnih izvedbi “New York, I Love You But You’re Bringing Me Down” i posljednje “All My Friends” koja je iskamčila i pokoju suzu.
Od manje osjećajnih nastupa ‘prvog’ dana izdvojio bih odlične Algiers koji su imali nesreću lošeg početnog termina i Car Seat Headrest, projekt mladog i talentiranog Willa Toleda, vrlo hvaljenog i perspektivnog lo-fi autora koji je iznio jedan od boljih nastupa Pitchfork pozornice.
Drugi dan – Radiohead. Titus Andronicus su doveli dašak punkerske veselice i znojnog skakanja, čak i na svoj posljednji konceptni album, Savages pružili dozu mračnog popa putem snažnog vokala pjevačice Jehnny Beth (koje me još uvijek malo strah), a Zach Condon potvrdio svoj i Beirutov oporavak ali unatoč svemu, Radiohead je preuzeo svu pažnju.
Čuo sam glasine da su Royal Headache i Shellac bili odlični, kao i Tortoise i Dinosaur Jr, no organizatori im nisu bili milostivi i borili su se protiv najvećeg hypea festivala, čak i nakon okupljenog LCD Soundsystema.
Pune 23 pjesme, kroz svaki dio karijere, bez okolišanja i govorancija završile su, uvjeren sam iznenadnim, “Creepom” kojeg smo imali prilike čuti drugi puta u zadnjih 7 godina, otkad je popularna i bendu omražena pjesma izašla iz redovitih nastupa.
Dvije zamjerke srećom nisam osjetio, no mnogi su se žalili na loše ozvučenje (moj 50. red je uživao u tom pogledu) i glasne lokalce koji nisu prestajali pričati za vrijeme nastupa, čemu sam svjedočio sljedeći dan na PJ Harvey. Imao sam osjećaj da su tiše pjesme poput “Daydreaming” gotovo jezivo tihe, s određenom dozom strahopoštovanja u zraku, kao da su Radiohead Halleyev komet, a ne bend, koliko god veliki bili.
Nekakvo poštovanje je bilo očito i u dobrim reakcijama i na zaista svježe pjesme, koje su dostupne tek nekoliko tjedana, iako je to ostalo nemjerljivo sa zbornim pjevanjem na “Karma Police” i “No Surprises“. “Paranoid Android” je bio vrhunac prvog bisa, a već spomenuti “Creep” izazvao ekstazu i 7000 budućih YouTube snimaka.
Očekivanja su bila opravdana i Radiohead su postali The Rolling Stones naše generacije jer ih se, eto, mora vidjeti prije smrti, a najbolji dani su iza njih. Na našu sreću Radiohead su još uvijek dovoljno aktivni, svježi i utjecajni, unatoč umanjenoj sposobnosti stvaranja velikih hitova. Zbog toga bi ih poslušao opet, a ove druge Engleze vjerojatno ne bih.
Više od dva sata stajanja na Radioheadu mnogu su liječili u amfiteatru Ray Ban pozornice gdje su ludovali Animal Collective, no koncentracija i cijelodnevni boravak na festivalu ipak sam završio na sanjivim Beach House, čija su posljednja dva albuma predstavila idealni zalazak aktivnog i ubrzanog dana. Dream-pop se ponovno pokazao savršenom pozadinom festivala i soundtrackom za lagano ljuljanje s pivom u ruci.
Zbog gubitka osjećaja u nogama i leđima, treći i završni dan glavnog programa festivala uglavnom sam proveo sjedeći u zadnjim redovima, primarno na (da, opet sanjivim) Wild Nothing koji su u potvrdili povratak psihodeličnim formama i estetici shoegazea, s manje ljuljanja i više plesa.
Punk legenda i osoba kojoj četvrtina line-upa festivala duguje stisak ruke, Bob Mould, nastupio je u kapacitetu ograničenoj podzemnoj garaži koja je za tu priliku ipak bila nazvana pozornicom i to čak skrivenom. Ipak, Mould je nastupio solo i mnoge pjesme su izgubile smisao bez jednog od njegovih bendova. Bilo je tu Sugara i Huskera Du, gdje su najviše nedostajali bubnjevi bivšeg kolege Granta Harta.
Srećom, svirka je bila električna i Mould je uživo pokazao ono što produkcija albuma obično skriva – sirovu snagu iza uglađenih gitarističkih riffova.
Još veća legenda još većeg benda, Brian Wilson odsvirao je uz “Pet Sounds” i manji best-offa The Beach Boysa, uz izdašnu pomoć ostatka benda i drugih vokalista. Wilson je već u godinama i veći dio nastupa se doimao gotovo iritiranim što uopće mora biti ovdje. Svejedno bilo je zabavno i ispunjavajuće uživo čuti ne samo “God Only Knows” nego i zaplesati na “I Get Around” i druge svevremenske klasike.
Gorespomenuto konstantno pričanje lokalaca primjetio sam tek na PJ Harvey i stoga nastup prihvatio kao uvod za njen nastup na INmusicu za nekoliko tjedana. Skupa s velikim bendom i dva bubnjara, Polly Jean je nastup držala u ritmu aktualnog albuma, s izvrsno prihvaćenim podsjetnicima na starije pjesme (“50 ft Queenie” je bio posebno snažan) i vrlo dobar album “Let England Shake” s kojeg je ipak bio ispušten “Last Living Rose” što joj možda neću oprostiti i u Zagrebu.
Prebacivanje između smirujućih Sigur Rosa i zabavnog Action Bronsona pripremili su teren za mahniti iluđački nastup za kojeg nisam bio dovoljno spreman. Talentiran i ultraproduktivan Ty Segall izbacuje po dva albuma i jedan EP godišnje s kojim gura garage rock i psihodeličnu scenu unaprijed, stoga nisam bio siguran što očekivati od njegovog izdanja s Muggersima.
Ukratko, nabrijana garažna buka bacila je publiku u delirij, a Ty je više vremena proveo surfajući ruljom nego na pozornici, u jednom trenu posve prepustivši posao pjevača nasumičnom Španjolcu iz prvih redova. Znoj, skakanje, polijevanje, urlanje – punk nastup najuvjerljivijeg rockera današnje scene.
Ovoga puta spremno čekam njegov drugi nastup u jednom od barcelonskih klubova, nakon zatvaranja Parc del Foruma, skupa s Downtown Boysima, The Avalanches, Mudhoney i The Black Lipsima u nedjelju, zaista posljednjeg dana Primavere 2016.
