Da Marka Eitzela sretnete na ulici vjerojatno nikada ne biste pomislili da je to čovjek kojeg je ugledni britanski The Guardian prošle godine proglasio najvećim živućim kantautorom. Istina, to ne biste pomislili ni kada ga ugledate na pozornici. Svojim neuglednim izgledom podsjeća na nekog beskućnika, a sam za sebe kaže da je ružan i nimalo fotogeničan, ali to sve ionako nije bitno s obzirom na to da je ovaj čovjek vrhunski šoumen, nevjerojatan glazbenik i doista velik kantautor – sve u istoj osobi.
Vođa kultnog benda iz San Francisca, American Music Cluba, sinoć je sam posjetio Zagreb, a repertoar koji je izvodio sastojao se od najvećih hitova AMC-a, ali i pjesama s njegovog posljednjeg solo albuma “Candy Ass”.
Svoj nastup u Teatru &TD počeo je oko 21:30 i to ravno u glavu (ili srce, bolje rečeno) – pjesmama “The Last Harbour” i “Jenny” s jednog od najboljih AMC albuma, “California”.
Nakon toga je malo naštimavao gitaru (s kojom je, inače, imao problema za vrijeme čitavog koncerta), ispričao nam priču o tome kako njegova mama nikada nije vjerovala da bi on u životu mogao steći prijatelje, te pozirao pred fotografima u maniri velikih rock zvjezda. Zatim nam je odsvirao pjesmu o oceanu o kojem je rekao da nema pojma, iako je njegova gitara govorila drugačije, pjesmu o striperu pod imenom Spanky, te jednu koju je napisao sam za sebe. Set pjesama koje su uslijedile posvetio je svojoj dugogodišnjoj ljubavi s kojom je proveo 8 godina, iako je, prema njegovim riječima, žena bila ‘such a bitch’ (zbog čega onda ne bi ni trebalo čuditi to što je promijenio seksualnu orijentaciju).
Tako su se na repertoaru našle “Myopic Books” s albuma “Love Songs For Patriots”, nadnaravno lijepa “Why Won’t You Stay“, te “All The Lost Souls Welcome You To San Francisco“. Izvedba te pjesme je bila posebna, jer bi njezin refren inače trebao otpjevati gay & lesbian zbor, u čijem je nedostatku publika poslužila kao dostojna zamjena.
Posebnu frustraciju Mark je izrazio prema Johnnyju Mathisu, popularnom američkom pjevaču zabavnih pjesama (ili ‘šlagera’, kako je to on sam rekao), kojem je posvetio pjesmu “Johnny Mathis’ Feet“, a našla se tu još i obrada “Heart And Soul” Joy Divisiona.
Nevjerojatno duhovit, simpatičan te pomalo blesav i smotan, Eitzel je svojim forama uspio osvojiti publiku u &TD-u koja ga nikako nije htjela pustiti sa stagea, pa se morao vraćati na čak tri bisa.
Na prvom je izveo “My Pet Rat St. Michael” sa solo albuma “Candy Ass”, prije čije izvedbe nas je informirao o tome kako je oduvijek želio izgledati kao Iggy Pop. Vraćajući se na drugi bis doslovno je ispao na pozornicu i odsvirao meni jednu od najljepših AMC pjesama “Firefly“, dok je za zadnji bis sačuvao pjesmu za koju je ustvrdio da ćemo, nakon njezine izvedbe, konačno poželjeti krenuti kući.
Bilo da pozira pred fotoaparatima, bezuspješno pokušava naštimati gitaru, imitira pjevače šlagera ili jednostavno izvodi neke od svojih prelijepih pjesama, Mark Eitzel definitivno ne ostavlja dojam običnog čovjeka. Očito se ne kaže uzalud da izgled vara.
Zato ne dopustite da i vas zavara kada sljedeći put u gradu ugledate plakate s Eitzelovim likom, jer bi vam se moglo dogoditi da propustite jako lijepu glazbu i priliku za druženje s iznimnim čovjekom. A to, vjerujte mi, nikako ne želite.
