Vjerovala sam da će ovo biti posebna večer. Mizar kao šlag tortu na kraju jednog krajnje napornog tjedna i jednog kaotičnog petka. U Tvornicu odlučujem doći dovoljno rano kako bi u potpunosti doživjela atmosferu (priznajem, ja sam darkerica u duši i fale mi takva događanja). Snimam par poznatih faca iz Jabuke i zaključujem kako se nisu nimalo promijenili otkad sam ih zadnji put vidjela, a to je bilo jako davno.
Ono što prvo upada u oči je revija dekoltea, korzeta, mrežastih čarapa, crnih noktiju i još crnjih očiju koja defilira Tvornicom. Ko da sam došla na modnu reviju, a ne na koncert, mislim u sebi dok čekam frendicu.
Ona dolazi nešto prije 22, taman kada svoj nastup počinje prva predgrupa – slovenski bend Shanti Nilaya. Iskreno, do jučer nisam ni znala za njih, no kad smo već tamo odlučujemo ih poslušati i odlazimo unutra. A kad tamo… pjevač zamotan u nekakav plašt s kosturima i lubanjama, basist lica izbijeljenog kao Pierrot, klavijaturist s nekakvim krilima na leđima… ikonografija koja bi više pristajala uz kakav Halloween party ili loše tinejdžerske horrore tipa “Scream”.
Prva pjesma djeluje koliko-toliko zadovoljavajuće (gothic metal) pa im dajemo još jednu šansu i ostajemo i dalje unutra. Pjevač odbacuje plašt ispod kojeg se ukazuje nekakav oklop (?), a pjesme postaju sve lošije pa se ipak selimo van i komentiramo modne kreacije zagrebačkih wannabe darkerica.
Shanti Nilaya sviraju predugih 45 minuta i nakon njih dolazi Phantasmagoria praćena dimnom zavjesom koja smrdi i u kombinaciji s dimom neugodno štipa za oči. Bend koji redovito nastupa kao predgrupa svim stranim bendovima koji imaju imalo darkerskog prizvuka, ne iz razloga što su toliko dobri, već zato što nekog drugog benda sličnog profila u Hrvatskoj naprosto – nema. Novost u postavi je da sada imaju i pjevačicu na back vokalima, koja možda i nije nova, ali meni jest, jer sam Phantasmagoriu zadnji put gledala prije Christian Deatha u Močvari pred koje 4 godine.
I ne znam nijednu njihovu stvar osim obrade Mizara, koju nisu svirali, ali su zato svirali obradu ABBE (da, ABBE!) pa probajte zamisliti kako “Gimme Gimme Gimme A Man After Midnight” zvuči u gothic verziji. Budući da su i oni poprilično odužili svoj nastup, nervozna publika počela im je fućkati i vikati da odu doma. No, nisu se dali sa stagea te sviraju još jednu obradu, ovoga puta “Never Let Me Down” od Depeche Mode.
E sad, ne znam je li ovaj koncert bio zamišljen kao festival gothic bendova ili je poanta bila da predgrupe budu samo support Mizaru. Ako je ovo drugo u pitanju (a mislim da jest), onda su se predgrupe zaista trebale ponašati kao predgrupe i odsvirati set od maksimalno 20-ak minuta i fino se pokupiti i prepustiti stage Mizaru. A ovako smo bili prisiljeni čekati više od 2 sata na ono zbog čega smo u biti i došli, jer, budimo iskreni, nitko sinoć u Tvornicu nije došao slušati Phantasmagoriu, a još manje Shanti Nilayju.
I onda konačno Mizar. Počeli su svirati tek kojih 15 minuta iza ponoći kada sam već bila totalno iscrpljena i umorna, a vjerujem i ostali oko mene. Da, moram spomenuti i da nisam očekivala da će se skupiti tako malo ljudi. Prvo sam pomislila da će se svi pojaviti kad prođu predgrupe, ali nije da se broj ljudi nešto naglo povećao. Ne znam je li stvar u prevelikom prostoru, ili Mizar u Zagrebu ipak nema onoliko publike koliko sam ja mislila da ima, ili su svi oni koji su ih prije slušali prestali izlaziti van i ići na koncerte.
Inače, da se koncert održao u KSET-u (gdje je prvotno trebao biti) – taj nedostatak publike se ne bi toliko osjetio jer bi klub takvog kapaciteta sigurno bio ako ne rasprodan onda barem popunjen. Kako god bilo, mislim da Mizar ipak nije zaslužio svirati pred polupraznom dvoranom.
Prva stvar koju su svirali bila je “Amfilohij“, početna stvar s njihovog novog albuma “Terrible Beauty Is Born“, kojeg su i došli promovirati u Hrvatsku. Nisam nikada bila na koncertu Mizara u Jabuci pa nažalost ne znam kakav je pjevač (bio) Goran Tanevski. Znam samo da svi kažu da je bio bolji od sadašnjeg pjevača, isto Gorana ali Trajkoskog. Koji je cijelo vrijeme izgledao kao da kontemplira.
Gledao negdje iza svih, grlio mikrofon, igrao se svojim rukama, puštao nekakve zamišljene golubice mira iz ruku… mojoj frendici se to baš svidjelo i rekla je da privlači pažnju. Meni je, naprotiv, to baš odvlačilo pažnju jer sam cijelo vrijeme gledala što izvodi s rukama umjesto da ga slušam. No dobro, čovjek ima svoj scenski nastup i to treba poštovati. Pjevački je btw. bio skroz ok iako se mene jučer najviše dojmio bubnjar.
Odmah na početku ‘pada’ i “Devojka od bronza“, vjerojatno najpoznatija stvar Mizara koju znaju i oni koji nisu fanovi ovog benda jer se ista godinama vrtila u Jabuci na prigodnim dark-wave-gothic-Twillight slušaonicama, pjesma inače nastala još davne 1988. godine. Publika prepoznaje stvar, pleše, baca se i slijedi prvi veliki aplauz.
Nedugo nakon toga dolazi i “Gradot e nem“, kojeg Trajkoski izvodi solo, samo uz pratnju klavijaturiste i podloge na matrici, a ostali mu se pridružuju tek na kraju pjesme. Fantastična izvedba i meni osobno vrhunac koncerta jer mi je poslije toga potpuno pala koncentracija (vidi gore pod iscrpljenost i umor). Znam da su svirali još i “Doždot” i “Glas“, ali da nisu svirali puno onoga što sam željela da sviraju. I nisu uputili nijednu riječ prema publici, pa je sve skupa izgledalo kao da nisu baš zainteresirani.
A ja sam tako silno željela da me obore s nogu i da ovo bude koncert kojeg ću moći dugo pamtiti i pričati o njemu, ali nažalost nije bilo tako. Nemojte me krivo shvatiti, nisu me razočarali i jako sam sretna što sam ih vidjela, ali falilo je ono nešto u zraku. Ili sam ja jednostavno izgorila u svojoj želji da ih napokon čujem uživo.
Nakon što su se pokupili sa stagea, dečki zaduženi za rasvjetu su upalili svjetlo, što je izgledalo kao da je koncert gotov, no ljudi su počeli negodovati pa su ga ponovo brzo ugasili, a Mizar se vratio na bis. Čekala sam “Počesnu strelbu” ali ništa. Ni na drugom bisu. Pomišljah da sam je prečula, što bi u normalnim okolnostima bilo vrlo teško s obzirom na njen specifičan početak, no sve pripisujem prokletom umoru i provjeravam kod drugih.
Ne, nisu odsvirali “Počesnu strelbu“, proglašenu ‘najboljom makedonskom pjesmom nastalom nakon raspada bivše države’ i ja se još uvijek ne mogu pomiriti s tom činjenicom. I onda za sam kraj po drugi puta sviraju “Devojka od bronza”. Totalno bezveze i nepotrebno jer pjesme ponavljaju oni bendovi koji više nemaju ništa na svom repertoaru. Ljudi opet skaču i bacaju se. Čujem ‘razbudi se, razbudi se’ i pokušavam se razbuditi, ali ne ide.
Dok sam trepnula Mizar je već nestao sa stagea, a iz razglasa se čuju Sistersi. Nemam snage ostati na dark dance partyju iako bi htjela. Odlazimo doma s podvojenim osjećajima i tješim se kako će sljedeći put – ako uopće još budu navraćali u naše krajeve – biti bolje. ‘Ko mi kriv kad sam mala pa nisam bila u Jabuci ’90-e.
Foto: Goran Čučković
