Post-rock iz dubina boemske duše

Prepuna Tvornica preksinoć, jednako kao i rasprodani koncert grupe Caribou večer prije u &TD-u na kojemu nažalost nisam prisustvovao, još su dvije slatke pobjede djece sunca u nizu i dokaz da u Zagrebu ne prolaze samo velike ‘mainstream’ face.

Taj isti koncertni prostor bio je svojedobno jednako popunjen prilikom gostovanja grupe Faithless, Patti Smith ili Sepulture. Kada tom nizu pridodamo Yanna Tiersena, kao da se nameće ono kvizovsko pitanje – ‘izbaci uljeza’.

Nabrojeni izvođači nisu niti pop niti su ‘mainstream’, ali su pohodili Zagreb kao zreli nositelji medijski populariziranih žanrova kao što su techno, punk ili metal. A koje je Tiersenovo zaleđe, kojoj on pripada reprezentaciji, koji je njegov žanr – filmska glazba možda? Vjerovali su mnogi, ali on to kategorički odbija.

Yann Tiersen je suvremeni kompozitor čiji izričaj proizlazi iz za sada repetitivnog minimalizma američke škole ’60-ih godina, reafirmiranog kroz francusku šansonu i najrecentnije post-rock. Zvuči egzotično, ali nimalo ohrabrujuće ako ste organizator i očekujete preko 1000 prodanih ulaznica. No, to se ipak dogodilo, poput nekog iscjeljiteljskog čuda, poput Amelieinog pronalaska stare kutijice sa igračkama u zidu.

Koncertnu predstavu je otvorio njemački bend Lonski & Classen čiji je nenametljivi electro-pop, nazovimo ga tako, osigurao trijeznu atmosferu prije dolaska glavnog junaka. I onda nas je dotaknuo zvuk. Taj jedinstveni zvuk Tieresenove mandoline kao najljepši citat prošlosti. Za samo tren oka on biva naglo popunjen i skladno destruiran rokerskim instrumentarijem – električna gitara, bas, bubanj, te nepregledan arsenal efekata, pedala i tri analogna sinta.

Sve u svemu jedno vrlo bučno okruženje, koje nam je otkrilo Yannovu širinu aranžerskog promišljanja i neočekivanu relacija s vlastitom glazbenom prošlošću. Njegovi citati su se i dalje nesmetano nizali, bilo na violini ili melodici, ali ne u onom prozračnom izdanju na koje smo navikli slušajući većinu njegovog starijeg opusa, ponajprije famoznu “Amelie”.

Koncert je služio kao promocija pjesama s “Dust Lane” albuma, tako da nismo imali priliku čuti previše starijih tema. Ali, to nije toliko ni bitno, kao ni činjenica da je koncert trajao dosta kratko, jer njegov nastup je ‘ovdje i sada’, sa svim ljudski osobinama, neprijetvoran i genijalan, artikuliran i glasan! Isto tako, Tiersenov bend možda i nije vrhunski uvježban.

No, kada uzmemo u obzir neobično strukturiran materijal u kontekstu rocka, gdje ujedno nema ni mjesta za improvizaciju – iako se ponekad čini suprotno, eventualno zamaranje pogreškama neka bude prepušteno skepticima. Ultimativni dojam je, da sva ona ljepota Tiersenove patine i melodije nije izostala ni u jednom trenutku, prožeta pulsirajućim bendom pri kontinuiranom držanju akcenta na suvremenom.

Snaga glazbe Yanna Tiersena daleko je od one kolektivne i nametnute stvarnosti, ali njegova se publika već odavno pomirila sa svojom nepripadnošću toj ‘kulturnoj’ većini. Onoj većini koja glazbu doživljava kao kulisu za svoj šankerski identitet ili ju procjenjuje po kriteriju površnog emotivnog poistovjećivanja.

Upravo zbog toga, uvijek je neprocjenjivo iskustvo kada se na istome mjestu i u tolikome broju nađemo sa svojim istomišljenicima. Yann, hvala ti.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.