Poplava zvuka i osjećaja – sinoć je opet bila 1998.

Prije nekoliko godina bih lako izgubio okladu ne samo oko ponovnog okupljanja Neutral Milk Hotela nego i pitanja hoću li ih ikada vidjeti uživo i to u originalnom sastavu.

Mangumovo izbivanje uz povremenu gažu i angažmani ostatka benda nisu ulijevali nadu, no na neku čudnu foru sinoć sam stajao pred 5-6 neobrijanih tipova koji su 16 godina starim pjesmama odraslim ljudima stvarali knedle u grlima i suze u očima.

Par minuta prije zakazanog početka razglas je najavio zabranu svakog fotografiranja i Neutral Milk Hotel je izašao na pozornicu, jedinu u regiji na ovoj turneji.

Jeff Mangum je zauzeo poziciju na desnom rubu pozornice i bend je s euforičnim nizom od sva tri djela “King of Carrot Flowers” i “Holland, 1945” stvorio nezapamćen uvod u koncert u kojem su se rotirali kaos, buka, tišina i društvo na pozornici. Jeff je s pustinjačkom bradom i osmjehom na licu pjevao snažno i u istom rangu kao nekad, a jednako osebujno je izgledao i ostatak benda, posebice djed božičnjak Scott Spillane na trubi i gitari i simpatični Julian Koster na harmonici, pili, bendžu i svemu što mu je palo pod ruku.

Bend je bio predivno skladan u svojoj buci, kaos na pozornici niti u jednom trenu nije zvučao kao greška ili manjkavost ijednog kotačića u stroju kojeg je publika pratila u stopu sa zbornim pjevanjem. Repertoar je prošao cijelu diskografiju no čaša pive mi se jednako tresla od 700 glasnih grla na akustičnoj “Oh Comely” i od gitarističke distorzije na “Song Against Sex“.

Neutral Milk Hotel više nisu mladi, no i dalje su čudni, bradama obrasli tipovi u flanelu koji su unatoč starom materijalu zvučali vrlo svježe i zabavno. Čak i bez kultnog statusa, fanova i idolopokloništva, NMH-ova psihodelična folk buka jednako bi privukla publiku i danas, a Mangumovi stihovi i dalje dižu dlačice na rukama.

Doživjeli smo predivnu glazbenu večer kojoj ne želim tražiti nedostatke i ne želim zaboraviti navalu osjećaja koji su dolazili sa svakom pjesmom kroz odlično složenu set-listu. Oni koji su pogledali osmjehe na licima ljudi oko sebe i zatvorene oči teleportirane u neki drugi trenutak za vrijeme “Two Headed Boy” znaju da nismo gledali orgijanje nostalgije ili neki ocvali bend nego koncert koji će ti ljudi i ovaj grad dugo pamtiti.