Kako će to izgledati nakon više od dvadeset godina? Prošlotjedna večer u bečkom Stadthalleu trebala je dati odgovor jesu li The Police još uvijek opaki drotovi i panduri, ili tek prekaljeni stari policajci, odnosno – ne daj Bože – bezubi bivši cajkani?
Ovakvo pitanje bilo je na mjestu više nego što se na prvi pogled čini. Ponovno okupljanje britanske eklektične četvorke izgledalo je prilično sumnjivo. Službeni raspad grupe usred turneje “Synchronicity” odigrao se doslovno po klauzuli ‘pas mater’ i nakon godina dubokosmrznutih odnosa nije izgledalo kako za novu turneju Coplanda, Summersa i Stinga postoji ijedan drugi motiv osim lake love.
Iako je u pitanju najčešći zajednički nazivnik svih glazbenih kvazipovrataka (pri čemu je fanovima najvažnije ponovo moći vidjeti omiljeni bend, makar sve bilo sklepano zbrda-zdola i svirka zvučala jadno, a ostarjele zvijezde zadovoljne što mogu kupiti još dionica telekomunikacijskog monopolista, recimo), kod The Policea su stvari uistinu malo previše očite.
Tako se među publikom dupkom krcatog Stadthallea – u kojoj je bilo dosta Slovenaca i Hrvata – nakon heavy-rock predgrupe Fiction Plane dao čuti i otrovni, dijagnostički komentar kako nakon traljavih recentnih albuma Stingu više nisu dovoljni milijuni od Deutsche Grammophona i vađenje na perfektnom Edinu Karamazovu, nego mu treba još i pokoji vađenje na bivšim drugovima iz mladosti…
Natpisi na trodijelnom videozidu iznad pozornice o tome kako 70% prihoda turneje ide za WaterAid, projekt očuvanja čistoće vode na planeti, uz poruku ‘Safe Water is Human Right’ neposredno pred početak koncerta, bili su slabašan tračak nade da je londonskom trojcu možda ipak stalo i do svirke i prirodnih tekućina, ne samo do tekućih računa.
Sumnje su se mogle samo povećati kada su članovi sastava uz frenetični vrisak publike izašli na binu u 20:45. Istina, Summers se u trapericama, tenisicama i tričetvrt službenoj blue-collar košulji doimao u pravom filmu za sredovječni rock, no Copland je u pripijenom jarkožuto-crnom trikou, s istom takvom trakom za kosu i bijelim kožnim rukavicama (!) izgledao kao da ga je helikopter upravo dopremio sa superskupe partije squasha. Još kad se čitavoj priči nadodao Sting s frajersko-teenagerski iskrzanom bijelom majicom otrgnutih rukava i krajnje izubijanim Fender Jazz basom koji je izgledao kao da je dopremljen iz engleskog bunkera, trojac je uistinu izgledao kao da ga je netko na brzinu nalijepio i sastavio sa sasvim različitih, nedavnih fotografija.
Osjećaj da je svatko u svom svijetu na svom dijelu pozornice, među kojima nema nikakve istinske komunikacije, potvrdio se vrlo brzo. Ekstaza koja se prolomila publikom na prvi takt “Message in the Bottle” potrajala je kroz čitavu skladbu, a oduševljenje čitavim događajem u dvorani je bilo opipljivo, no bend nije zvučao kao da ima ikakvu želju ubrizgati vlastitu krv u izvedbu, iako je svirka štimala švicarski precizno.
Još gore je izgledala “Synchronicity II” – usporen tempo, niska energija i svaki član benda zaokupljen isključivo sobom ostavili su publiku potpuno ravnodušnom, uz popriličnu strepnju što nas dalje čeka.
Mrtva atmosfera u dvorani pokazala je da stara slava ipak nije dovoljna, gurnuvši Stinga i jatake na jedan od najprovjerenijih aduta – “Walking on the Moon” koji je konačno donio jači angažman benda. Summersov asketski riff bez greške je plivao na vrhunskoj bas-liniji skladbe, a intenzivni Coplandov rad na činelama uz moćne udare bas-bubnja iznio skladbu barem dvostruko jače nego original, postavši tako prijelomnicom koncerta.
Nakon ovacija publike, naime, čitav je bend prebacio u višu brzinu i do kraja svirke samo pojačavao intenzitet. Za ovo je dijelom zaslužna i prilično iznenađujuća set-lista ostatka koncerta. Tijekom turneje, naime, The Police ne sviraju takve favorite poput “Spirits in the Material World” ili “Demolition Man”, dok su oživjeli nabrijane i manje omiljene brojeve kao “Voices Inside My Head“, “When the World is Running Down“, “Truth Hits Everybody” i “Hole in My Life” – time lukavo otvorivši prostor za svoje najveće vrline, žestoku energiju i bogat zvuk uprkos minimalnom broju upotrijebljenih sredstava.
Pritom je Stingov superpokretljivi bas u ovim načelno plošnim skladbama zvučao kao treći glas pored vokala i gitare, stvarajući dodatnu dimenziju u odlično izbalansiranoj zvučnoj slici.
Povišena atmosfera po prvi put je, međutim, kulminirala u bržoj varijanti odlične “Driven to Tears“, na kojoj je bend uistinu razvaljivao iz sve snage. Još jednom se pokazalo koliko je, u vrijeme nastanka skladbi, epohalno zvučalo spajanje naoko sasvim različitih pravaca. Sastaviti reagge i ska s jedne strane i rock i punk s druge, još je uvijek najbolja ideja koja se Stingu dogodila – jer ogoljenost i sirovost rock-punka odlično korespondiraju s jednostavnošću i minimalizmom ska i reaggea, koje međutim nabijaju dodatnom energijom i snagom, tvoreći tako eksplozivni spoj što su ga Stingov slapping na basu i hard-rockerske Summersove intervencije dodatno potencirale.
Coplandova se, pak, silna kompetentnost najimpresivnije pokazala u “Wrapped Around Your Finger“, za ovu priliku izvedenoj kao suhi, zlosutni ska-blues, gdje su Sting i Summers zapravo sekundirali bubnjarevoj izvedbi na nizovima činela i timpana, koja je i dodala presudne teksture mističnoj ideji skladbe.
Vrhunski je zvučao i pravovjerni dadaistički rock-prigovor savjesti “De Do Do Do De Da Da Da” kada su se reflektori okrenuli od benda i počeli šarati po razgaljenoj publici, a Stingov bas u impresivnom interludiju doslovno ‘puhao za vrat’ večeras osobito žestoko raspoloženom Summersu, čije su solaže tijekom čitavog koncerta imale gotovo heavy-rock silovitost, no ni u jednom trenutku nisu pale u besmislenu samodopadnost.
Spuštanje atmosfere pred kraj izveden je s “Invisible Sun” čija je ionako zlokobna atmosfera bila podcrtana videom lica i očiju djece što su u publiku zurila iz katastrofa i ratova Trećeg svijeta. Daleko je manje impresivno, pak, izgledala audiovizualna kombinacija za ionako poluuspjelu “Walking in Your Footsteps“, za vrijeme koje su se po platnu doslovno prešetavali skeleti dinosaura (?!), iritantno podsjećajući na animacije u osrednjim dokumentarcima Discovery Channela. Ritam-mašina u podlozi također nije bogzna kako pridonijela uvjerljivosti skladbe.
No, ove omaške teško da će se itko sjećati, obzirom da je službeni dio koncerta završio himnom svih našpananih samaca – “Can’t Stand Losing You” na koju se, usred solidne prog-rock ambijentalne međuigre, savršeno energično nadovezao indijanski napjev “Reggatte De Blanc” čiji je raspomamljeni rock finale očekivano odveo publiku u dugi bis, gdje su se – naravno – stisnule same udarne stvari, koje su redom zvučale izvrsno.
Priznanje, ipak, valja odati za “Roxanne” (s crvenim reflektorima preko čitave dvorane) i “So Lonely“, ponajprije zato što je ove, vokalno iznimno zahtjevne skladbe, Sting izvukao gotovo istovjetno originalima – što je zvučalo uistinu zadivljujuće, čak i nakon što se čitavu večer bez greške suočavao i s najvišim dionicama repertoara. Kraj je pripao – opet, neočekivano – žestici “Next to You“, istina, puno sporijoj nego na frenetičnoj pariškoj izvedbi iz ’82, ali još uvijek dovoljno efektnoj da zatvori jedan uistinu odličan koncert.
Iako i vaš novinar spada među one koji su u autobus Urban Travela ušli s dozom skepse, nakon ovakve svirke svima treba preporučiti neku od sljedećih destinacija turneje koja se definitivno ne može ubrojiti u klasični take the money and run obrazac.
Vrhunski zvuk, osvjetljenje, odlična svirka i atmosfera (teatarskoj austrijskoj publici uprkos), te set-lista koja se ravnopravno prošetala svim albumima grupe – uistinu je u pitanju jedini tulum na kojem je glavnu ulogu imala policija, a da su svi otišli zadovoljni, s dostojnim podsjetnikom koliko su veliki The Police bili u osamdesetima. Iako, ruku na srce, u vrijeme svog postojanja jedva da su i imali dostojnu konkurenciju.
Set-lista:
1. Message in the Bottle
2. Synchronicity Ii
3. Walking on the Moon
4. Voices Inside My Head
5. When the World is Running Down
6. Don’t Stand So Close to Me
7. Driven to Tears
8. Hole in My Life/Hit the Road Jack
9. Truth Hits Everybody
10. Every Little Thing She Does is Magic
11. Wrapped Around Your Finger
12. De Do Do Do De Da Da Da
13. Invisible Sun
14. Walking in Your Footsteps
15. Can’t Stand Losing You/Regatta De Blanc
Bisevi:
16. Roxanne
17. King of Pain
18. So Lonely
19. Every Breath You Take
20. Next to You
foto: k.b.
