Počeo je mali festival za veliki odmor, SuperUho festival

Treće izdanje SuperUho festivala po prvi put se održava u Primoštenu.

Picajzlasti posjetitelji i izvjestitelji koji svakom (domaćem) festivalu traže dlaku u jajetu, bi Superuhu lako našli zamjerke. Festival se održava na prostoru nekadašnjeg hotela Marina Lučica. Riječ je o tipičnom predratnom turističkom objektu kakvih ima po dalmatinskoj obali, koje su prvo rat, pa zatim sumnjiva privatizacija devastirali i prepustili sudbini i propadanju. Komfor definitivno nije nešto čime se festival može pohvaliti. Festival i pripadajući kamp smješteni su u malo raščišćenog gustiša i sve skupa izgled malo i stisnuto.

No, slično kao što su low-cost aviokompanije odlučile srezati sve popratne điđe s kojima se inače dodvorava (ili maže oči) putnicima i skoncentrirati se na ono bitno, a to je prijevoz od točke A do točke B za nisku cijenu, organizatori Superuha su se također odlučili koncentrirati se na ono bitno, a to je u slučaju glazbenih festivala sadržaj, muzika. Ono što ćete na Superuho tako dobiti je tri dana nastupa vrhunskih, rukom biranih alt-indie izvođača, i to po vrlo povoljnoj cijeni na atraktivnoj obalnoj lokaciji u špici turističke sezone.

Uostalom, gazda festivala Mate Škugor se zato i odlučio povući iz organizacije Terranea kada je taj festival skrenuo ka većoj komercijalizaciji, te umjesto njega organizirati opsegom skromniji Superuho, no kojemu program može složiti po svom guštu i po guštu onog radoznalog dijela publike žednih ušiju.

Također, popratni sadržaji koji su pripremljeni pokazuju da organizatori mudro razmišljaju o profilu i željama publike koja posjećuje ovakav tip festivala. U ponudi piva se tako nalaze isključivo domaća craft piva, što Superuho čini valjda prvim većim festivalom/koncertom kome sponzor nije jedna od velikih domaćih pivovara. Ponuda hrane je također malo drugačija od standardne na ovakvim priredbama, pa se na festivalu mogu na primjer pojesti srdele na salati od slanutka. Takvi potezi festivalu daju dodatnu osobnost i šmek. Tu je i dječji kutak festivala, organizirano čuvanje i animiranje djece posjetitelja, također potez kojem možemo samo dati palac gore.

Najjači popratni adut festivala je samo mjesto radnje, krunski dragulj šibenske rivijere, Primošten. Primošten je prekrasno mjesto čija stara jezgra na poluotoku pomalo podsjeća na mini Dubrovnik, mjesto s čistim morem i dugačkim plažama. Primošten je i raj za gurmane, kojima će se oči raširiti od pogleda na nebrojene konobe. U blizini je i veće gradsko središte, Šibenik, kao i Nacionalni park Krka, idealna opcija za izlet tijekom dana.

Valja istaknuti i da razlika u cijeni između dnevne i festivalske ulaznice, za razliku od nekih drugih manifestacija ovog tipa, nije simbolična, već konkretna. Kao zamjerku festivalu istaknuo bih nedostatak putokaza i obavijesti o samo festivalu po Primoštenu. Turisti koji su se tu zatekli iz drugi razloga gotovo da nisu mogli saznati da će se u mjestu održavati festival dok se mjestom nije prolegao zvuk prvih nastupa. Također, prolaz između dviju bina se mogao bolje očistiti i osigurati, jer na njemu ima mnogo kamenja na kojem je lako izvrnuti nogu u masovnom kretanju od jedne bine do druge.

A sada ono bitno. Čast da otvore festival pripala je mladom domaćem bendu Side Project. Naravno, oko 20 sati kada su započeli nastup, mnogi posjetitelji su se tek lijeno počeli vući s plaže, no manja bina festivala je ionako predviđena za maksimalno stotinu-dvije ljudi, pa je i za njihovog nastupa djelovala solidno popunjeno. Side Project su u načelu duo kojeg čine pjevač/klavijaturist/gitarist Luka i pjevačica Anja, no na nastupu u Primoštenu bio je to pravi bend s još nekoliko članova. Glazba koju sviraju je pod jakim utjecajem mračne strane post-punk osamdesetih, odnosno revivalom te mračne strane u vidu bendova poput Editors, White Lies ili Interpol. Dojam koji su ostavili sa svojom zvučnom slikom sastavljenom od čvrstog tutnja srednjeg tempa, plesa distorziranih gitara i klavijatura, kontrasta dubokog muškog i čistog ženskog vokala, te (ako se ne varam) električne viole, je vrlo solidan.

Slijedio je prvi nastup na glavnoj bini i najpoznatiji domaći bend koji nastupa na festivalu, Pips Chips & Videoclips. Repertoar koji su pripremili za Superuho bio je sličan onome sa sjajnog nastupa u Vintageu prije par mjeseci. Opća mjesta Pipsa poput “Plači” ili “Poštar lakog sna” su izbačena sa set-liste, te je općenito naglasak stavljen na materijal od “Drveća i rijeka” naovamo.

Sad je jasno da posljednji album “Walt” za Pipse označava veliku prekretnicu, te da su se nakon njega uspjeli nanovo i uživo izmisliti. Nažalost, mantra organizatora kako ‘na Superuho dolazi publika koja pozorno sluša’ se nije pokazala baš najtočnijom. Ipak je to i dalje festivalska publika čija je koncentracija na nastupe slabija od publike na klupskim koncertima. Tako je i nastup Pipsa većina publike ispratila poluzainteresirano, nisu ju uspjele pokrenuti ni stari favoriti poput “Ljeto ’85”, ni novi poput “Htio bih da me voliš”, ni obrada “Neobičan dan” Haustora.

Pitanje je koliko i mlađahna publika koja se došla provesti na more kuži melankolične Ivaniševe zafrkancije na račun krize srednjih godina poput “Bi li ili ne bi” i ostalih stvari s “Walta”. Pipsi su odsvirali i jednu novu stvar, zasad nepoznatog imena (“u tebe vjere nemam… “), koja iznenađujuće ima prilično bluzerski aranžman.

Nakon Pipsa slijedilo je nešto iz potpuno druge galaksije. Eksperimentalni drum-and-bass-noise-rock duo Lightning Bolt, čiji je zvučni napad na bubnjiće dio publike prestravio, a dio oduševio. Agresivnih 45 minuta testiranja limita buke koju bubanj i bas gitara mogu proizvesti najbolje je sjeo razmahanoj ekipi iz prvih redova za ispucavanje testosteronske energije.

Slijedio je novi povratak u manje bizaran svijet. Nominalni headlineri prvog dana bili su Peter Hook and The Light. Bivši basist i uz Bernarda Sumnera osnivač Joy Divisiona i New Ordera, potonji bend je napustio kad je napravljen oštri zaokret od live svirke prema programiranoj disco-house glazbi. Od tada sa svojim bendom The Light uživo izvodi pjesme oba slavna benda kojih je bio član.

Na Superuhu su velikom većinom bili orijentirani na pjesme Joy Divisiona, što je vjerojatno i bilo po guštu većeg dijela publike u kojoj sam primijetio mnogo majica s likom Iana Curtisa ili naslovnicom “Uknown Pleasures”. Tutanj Hookovog basa je možda bio i najdominantniji dio zvučne slike Joy Divisiona, no u svom bendu Hook ima podršku još jednog basista, što mu dozvoljava da igra ulogu frontmena i tek povremeno opali po svojoj bas gitari. Ipak, opisana flegmatičnost festivalske publike se opet mogla osjetiti, pa je ekstaza izostala i na završnim “Transmission” i “Love Will Tears Us Appart”.

Završni nastup prve večeri Superuha pripao je njujorškom pjesniku/glumcu/rapperu Saulu Williamsu koji je nastupio na maloj bini. Njegov miks spoken-word poezije i hip-hopa zvučao je vrlo zanimljivo, ne nekako i najneobičnije u festivalskom ambijentu od svih izvođača koji su nastupili. Williamsa bi bilo dobro poslušati opet u nekom klubu gdje bi se njegov nastup mogao pozornije ispratiti.

Po završetku njegovog nastupa mogao se pogledati dokumentarac o bendu The Fall, a oni energičniji su se uputili na afterparty u slavni primoštenski klub Aurora.