U sklopu turneje kojom promovira album “Songs from the Labyrinth“, popularni engleski glazbenik Sting je u 90-minutnom nastupu, prilikom kojeg je većinom izvodio pjesme Johna Dowlanda – uz pomoć Edina Karamazova te zbora Stile Antico – prvi put u svojoj karijeri posjetio Zagreb i oduševio rasprodanu dvoranu Vatroslava Lisinskog.
Splet različitih okolnosti zaslužan je za prvi posjet ove velike glazbene zvijezde hrvatskoj metropoli. 
Prva je velika Stingova ljubav prema lutnji – žičanom instrumentu čije se ime prvi put spominje 3000. prije Krista. Tijelo europske lutnje nalikuje na krušku prerezanu napola, a obli stražnji dio je načinjen od rebara. Nakon koncerata s ponovno okupljenom grupom The Police, Sting se zatvarao u svoju sobu i vježbao njeno sviranje. 
U 20. stoljeću lutnja je doživjela veliki preporod u rukama umjetnika poput Juliana Breama i Edina Karamazova, ali također zahvaljujući i oživljenom zanimanju za ranu glazbu.
Druga okolnost je Stingovo poznanstvo s Edinom Karamazovim, virtuozom na lutnji sa stalnom zagrebačkom adresom, bez čije inicijative i želje za nastupom sa Stingom upravo u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog do ovog posebnog i velikog glazbenog događaja vjerojatno ne bi došlo. 
Karamazov je ujedno i Stingov učitelj lutnje, zahvaljujući kojem je engleski glazbenik prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri nastupio u slavnoj Operi u Sydneyu, a prije Zagreba posjetili su i nekoliko metropola Dalekog istoka, uključujući i Tokio.
Treća je Stingova fasciniranost glazbenim opusom i pričom Johna Dowlanda (1563.-1626.) – engleskog kompozitora i svirača lutnje, te najpoznatijeg kompozitora ranog 17. stoljeća. Dowlandovu glazbu karakteriziraju duboke melankolične disonance, a zaslužan je za veliki doprinos umjetničkoj pjesmi. Skladao je složene harmoničke prijelaze te dojmljivo disonantne akorde.
Pitanje je koliko je zanimanje hrvatske javnosti za lutnju, Edina Karamazova i John Dowlanda, ali je porazna činjenica da jedno koncertno događanje poput Stingova prvog zagrebačkog gostovanja nije pronašlo sponzora, da je izazvalo buru negodovanja zbog cijene ulaznice i da mu je trebalo čak pedeset dana da bude rasprodano (Lisinski prima svega 1800 ljudi).
Sigurno je da je većina posjetitelja Lisinski jučer posjetila isključivo zbog lika i djela popularnog Stinga, koji je na minimalistički uređenu pozornicu s Karamazovim izašao malo poslije 20:00 sati, te nakon kratkotrajnog uštimavanja Karamazova, koncert otpočeo recitacijom jednog Dowlandovog pisma.
Slijedila je izvedba pjesme “Flow, My Tears“, nakon koje je i sam Sting uzeo lutnju te uz pomoć Karamazova i londonskog zbora Stile Antico otpjevao “Can She Excuse My Wrongs?“.
Iako je izvedba pjesme bila besprijekorna, isto kao i glasovno uklapanje zbora, ipak je bila transparentno vidljiva Stingova inferiornost u prebiranju žica ovog zanimljivog instrumenta nad Karamazovim, koji je tijekom cijelog koncerta bio zaslužan za složenije dijelove i solističke dionice na lutnji.
Uslijedile su “Have You Seen The Bright Lily Grow?“, a vrhunac Dowlandovih izvedbi zasigurno je predstavljala “In Darkness Let Me Dwell” s kojom se duo prvi put oprostio od zagrebačke publike.
Nakon prvog bisa uslijedilo je ono što je većina auditorija i očekivala, tj. ‘dowlandirane’ verzije Stingovih solističkih uspješnica (“Fields of Gold“, “Fragile“), kao i onih iz razdoblja megapopularne mu grupe The Police (“Message in a Bottle“, “Roxanne” i “Every Breath You Take“).
U tri bisa koliko su glazbenici dobili (i zaslužili) mjesto je također pronašla izvedba pjesme velikog engleskog skladatelja Elgara, kao i izvedba vječne “In My Life” neponovljivih The Beatlesa. Liverpoolska četvorka je još jednom opravdala kvalitativnost svojeg autorskog materijala koji zvuči izvrsno čak i uz pratnju lutnje.
Sting je pred kraj koncerta lutnju zamijenio akustičnom gitarom s plastičnim žicama (gitara je kao instrument uvelike istisnula lutnju u 19. stoljeću), da bi se lutnji vratio u genijalnoj solističkoj izvedbi posljednje koncertne pjesme, vječne Robert Johnsonove “Hellhound On My Trail“.
Jedini nedostatak koncerta je bila očita nepripremljenost zagrebačke publike na ovaj koncert klasične glazbe na koji je većina okupljenih odgovorila neumjerenim aplaudiranjem, pa čak i vrištanjem.
Neprepoznavši Stingov koncept priče sastavljene od reda pjesama i reda iščitavanja Dowlandovih pisama, većina okupljenih je kvarila cjelinu pljeskanjem, a u završnom djelu nastupa čak je i bilo neprimjerenih upadanja na početku prepoznatih “Fields Of Gold” ili “Fragile”. Pogledavši, primjerice, snimku koncerta ovog dua iz Milana, očito je da je tišina najveći aplauz.
Sting, Karamazov te šest lutnji i jedna gitara, uz pomoć zbora Stile Antico, u Lisinski su povratili dašak 16. i 17. stoljeća. Karamazov je demonstrirao virtuoznost na lutnji, Sting prvenstveno svoje zavidne elastične glasovne mogućnosti te sposobnost snalaženja u različitim glazbenim stilovima.
A zajedno su naveli okupljene da se zapitaju je li zaista bio potreban Fender Telecaster da bi “Every Breath You Take” zauzela mjesto jedne od najpopularnijih pjesama uopće, te je li gitara Gibson L1 u pjesmi “Hellhound On My Trail” zaista bila potrebna za rađanje cjelokupnog žanra bluesa, ili je to mogla jednako dobro napraviti pet tisuća godina stara lutnja.
foto: Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
