U nedjelju, 12. ožujka u zagrebačkom Aquariusu nastupili su Easy Star All-Stars, sudionici sve jače njujorške reggae scene i predstavili svoj “Dub Side Of The Moon” projekt koji ih je uspio lansirati među najzanimljivije reggae pojave posljednjih godina.
Mnogi su se kritičari složili da je “Dark Side Of The Moon“, album Pink Floyda iz 1972. godine, najveći rock album svih vremena (da, veći čak i od “Sgt. Peppera”). Tu su mu titulu pripisali zahvaljujući izrazitim skladateljskim kvalitetama Floyda i sposobnošću da zauzdaju svoje artističke afinitete. Taj je album Floyde iz opskurnosti engleske psihodelije dignuo među najznačajnije bendove svijeta. 
Stoga je logično da će u slučaju da netko, a naročito reggae bend, odluči obraditi album u cijelosti, kod slušatelja prevladati neizvjesnost da li je taj projekt samo oblik sarkastične izjave ili iskreni hommage. Easy Star All-Stars preksinoć su uspjeli odgovoriti na tu dvojbu. Svojim su obradama i stilističkim prilagodbama pokazali duboko poštovanje prema mračnoj strani. U nitijednom trenutku nije se osjetila ironija ili sklonost prema sprdnji. Na vrlo su jednostavan, neopterećen način odlučili priznati sve svoje utjecaje, činjenicu koja pokazuje koliki je raspon uzora potreban da bi imali zaista dobar bend. 
Easy Star su se okupili oko gitariste Michaela G.-ja i klavijaturiste Ticklaha 1997. godine i u početku se ograničili na djelovanje u okviru njujorške reggae scene. No, nastupi s Sugar Minottom i The Meditations osigurali su im puno širu publiku. Albumom “Dub Side Of The Moon” iz 2003. stekli su ugled diljem svijeta te postaju jedna od najzanimljivijih reggae atrakcija. 
Na svojem nastupu inzistiraju da se nikako ne smiju zaboraviti korijeni pa su tako i sinoć koncert započeli s nekoliko roots standarda, no već nakon polusatnog uvoda poveli su nas na put na drugu stranu mjeseca. Odsvirali su album u cijelosti s jednakim rasporedom pjesama, dakle baš kao što je cijela stvar i koncipirana. Aranžmani za koje su se odlučili odlikuju se nenametljivošću i čvrsto se drže izvornika dajući pjesmama svježi šarm i istićući njihovu bezvremenost.
Podbacila je jedino live izvedba psihodeličnog instrumentala “On The Run“, ali s opravdanim razlogom jer jungle aranžman koji su mu namijenili na albumu nije doslovce izvediv uživo. Ostale su pjesme, svaka na svoj način odisale prikladnim senzibilitetom i privele koncert svome kraju. Da se možemo nadati ovakvim zanimljivim projektima i u budućnosti, bend je pokazao na jednom od dva bisa izvevši “Climbing Up The Walls” grupe Radiohead.
U svakom slučaju, nakon ovakvog koncerta prepunog dobrog raspoloženja i opuštenosti, možemo samo nestrpljivo očekivati sljedeći potez ove nasmiješene ekipe.
Izvještava: Stjepan Jureković
