Trećeg dana Zagreb jazz festivala organizatori su nam pripremili još jednu poslasticu, ovog puta ponovo u različitom žanru. Nakon što smo prve večeri slušali pravi jazz, druge blues, treće večeri dočekao nas je Pee Wee Ellis i njegov Assembly koji sviraju, kako su oni to nazvali ‘smunk‘ (smooth funk).
Na pozornicu su izašli Pee Wee Ellis – saksofon, Tony Remy – gitara, Jonathan Taylor – klavijature, Michael Mondesir – bas, Winston Clifford – bubnjevi, te dvije djevojke koje su gostovale kao brass sekcija, čija imena, na žalost nisu navedena ni u jednim press materijalima. 
Alfred Pee Wee Ellis je dugo godina radio kao skladatelj i aranžer za slavnog James Browna i očito je dosta tog funky utjecaja ostalo u njegovoj glazbi. Tako se u njegovim skladbama prepoznaju funk ritmovi i bas dionice za koje bi se zakleli da ste ih čuli u nekoj od stvari od Kuma soula, kao i oblici pjesme (dugi dio gdje čitav sastav prati jednog glazbenika kako solira, potom prijelaz, obično s pauzama, i prijelaz na solo sljedećeg instrumenta ili temu).
Međutim, vrlo usviran bend, ljudi koji znaju što hoće i kako hoće da to zvuči pružili su sjajnu predstavu. Osobno me najviše oduševio, uz Pee Wee Ellisa, Johnatan Taylor na klavijaturama, koji je pružio fantastičnu svirku kako u sjajnom pozadinskom zvuku kao pratnja za razne solo dionice, tako i u svojim solažama u kojima je pokazao izuzetnu melodioznost i ritmičnost.
Bend je djelovao sjajno. Vidjelo se da se i Pee Wee Ellis zabavlja, što se najbolje očitovalo u dijalozima s publikom u kojima ovom velikom umjetniku smješak nije silazio s lica. Također mi se sviđa odabir repertoara, kombiniranje vlastith skladbi s vječnim hitovima poput “Cantaloupe Island” velikog Herbie Hancocka.
Ali, ono što Pee Wee Ellis nažalost nije uspio je rasplesati publiku. Njego Assembly svira jednu vrstu glazbe kroz koju se konstantno proteže plesni groove i jednostavno vas tjera ako već ne na ples, a onda bar na nekakvo cupkanje u ritmu glazbe. I kad ljudi na pozornici uspiju ostvariti takvo gibanje publike, onda je vjerojatno i njima samima lakše i ugodnije svirati.
S druge strane, ovaj koncert je, nažalost, bio u sjedećoj dvorani. Znam da nije moguće organizirati posebnu dvoranu za svaku večer festivala, no šteta je što ovaj koncert nije bio negdje gdje se stoji i pleše, mislim da bi atmosfera bila potpuno drugačija. Pee Wee Ellisa i njegov Assembly nije dovoljno samo čuti, treba ga i osjetiti.
Ali sve u svemu odlično, i po odlasku benda s pozornice publika ih je oduševljenom ovacijom pozvala natrag. Sastav se, dakako, vratio i zahvalio, te za kraj odsvirao pjesmu Jamesa Browna “I Feel Good“. Međutim, aranžman Pee Wee Ellisa je bio takav da je odlučio čitavu pjesmu usporiti i napraviti je gotovo baladom. Moram priznati da mi se ovo osobno nije svidjelo i da je bacilo mrlju na ovaj koncert, a s tim su se složili i neki ljudi s kojima sam kasnije komentirao sam koncert.
No, na kraju, ocjena je da je bilo vrlo lijepo. Rado bih se bio rasplesao na ovu glazbu da je bilo moguće, no nažalost nije, te sam samo mogao uživati u slušanju. Vrlo dobar koncert, i mislim da će se svi koji su tu večer imali sreću biti u Kinu SC složiti s tim.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
