Nastup Patricie Barber na ovogodišnjoj je Jazzarelli bio predmet najvećeg iščekivanja svih zaljubljenika u jazz. Rijetkost je dobiti u Zagreb najveća imena jazz scene, no Jazzarelli to sve više polazi za rukom. Prepoznali su to i Zagrepčani koji su ne samo napunili, nego i prepunili i opet premalu dvoranu ZeKaeM-a koja nije mogla primiti sve zainteresirane.
Scena uobičajena na jesenskom festivalu, te subote se dogodila i na ženskom festivalu – prepuna dvorana, ljudi koji sjede na stepenicama, na pomoćnim stolcima koje su vrijedne hostese ZeKaeM-a izvukle iz svih kutaka kazališta i poslagale sa strane u dvorani uz bočne tribine, pa čak i podijelile jastučiće za sjedenje koje su iskoristili oni koji su završili sjediti na podu dvorane ispred i sa strane pozornice.
Metež i gužva u dvorani ponešto su odgodili početak koncerta, dok su hostese uspjele smjestiti sve prisutne i uz primjetnu razinu nervoze istih tih posjetitelja koje je trebalo porazmjestiti. Tada je konačno mogao početi najiščekivaniji nastup ovogodišnjeg festivala.
Potpuno intimni početak Patricijinog nastupa otvorio je uvod na kontrabasu, u koji se kasnije polako uključio i ostatak sastava. U toj intimnoj atmosferi protekle su prve tri skladbe, gdje je između ostalog odala poštovanje velikanu Antoniu Carlosu Jobimu, da bi nastavila vlastitom skladbom “Get Out of Town“, a zatim nastavila s Cole Porterom.
Već od samog početka pokazalo se ono što je bilo najavljivano pred ovaj koncert – uigrani sastav s kojim Barber nastupa već dugo godina pokazao se kao velika snaga ovog koncerta. Svi glazbenici, uključujući i Patriciu, međusobno se odlično nadopunjavaju, znaju gdje je kome i u kojem trenutku mjesto. Bez da itko iskače iz konteksta, smjenjuju se u zajedničkim frazama i odlično komuniciraju na pozornici.
Patricia se pritom ne ističe ništa više od svih ostalih glazbenika, a odlično se nadopunjuje sa svakim od njih ili se nadigrava u call and response dionicama. Njen pomalo uvrnuti nastup uz čašu alkoholnog pića, bose noge koje je često dizala na klavirski stolac sjedeći gotovo ‘po turski’ i jedan potpuno opušten nastup u kojem se vidjelo da nije niti malo opterećena statusom zvijezde festivala samo je dodatno pojačao dojam umjetnice neopterećene suvremenim svijetom konzumerizma i (plitke) zabave.
Njena snaga leži ne u njenim solističkim sposobnostima, već upravo u njenom razumijevanju s glazbenicima koji su s njom na pozornici, što se vidjelo u izrazitoj glazbenoj komunikaciji s gitaristom Neal Algerom koji se dosta isticao svojim zvukom gitare koji nije tipično jazz, već dosta garažno obojen i prodoran u solima, te basistom Michael Arnopolom koji je često nositelj melodija i s kojim se izmjenjuje u fraziranju na klaviru.
Svaki od njih se pokazao interesantnim solima, no tu se možda ponajviše istaknuo bubnjar Eric Montzka sredinom koncerta jednim vrlo interesantnim, te prilično netipičnim solom koji se slušao u jednom dahu i za koji se iz trenutka u trenutak slušatelj pita što slijedi.
Između vlastitih skladbi odsvirala je još i The Beatlese te njenu omiljenu brazilsku pjevačicu Leny Andrade koja je istu večer nastupala u Chicagu te je Patricia iskreno i bez imalo srama rekla kako joj je jako žao što mora propustiti taj nastup (odnosno što svira u Zagrebu umjesto da bude tamo), čime samo dodatno potvrđuje sve ono što se piše o njenom pogledu na glazbu i neopterećenost uspjehom u onom ‘zvjezdanom’ smislu.
U svojem nastupu Patricia je složila dobro pogođenu kombinaciju vlastitog autorskog repertoara kombiniranog sa standardima i skladbama njenih uzora i glazbenika koje cijeni.
Sastav okupljen oko nje odlično se razumije i stoga je bilo vrlo ugodno slušati ih, jer su činili jednu zaokruženu cjelinu u kojoj se međusobno odlično razumiju, a slušatelj se treba dobro potruditi ući u taj svijet i pratiti što se događa, što nije nimalo lagano. Naprotiv pokazalo se prilično napornim, ne događa se često da se s koncerta izlazi uz onaj slatki umor nakon dobrog koncerta. Odličan nastup ove zanimljive umjetnice ostati će u sjećanju još dugo.
