Pat Metheny Trio – ‘Cijenim kada se muzičari oznoje zbog publike!’

Drugog dana Zagreb Vip Jazz Festivala imali smo tu čast da uživo pogledamo nastup jednog od najboljih i najznačajnijih svjetskih gitarista svih vremena – Pat Methenya.

Živa legenda Metheny, rodom iz Kansas Citya, kroz bogatu karijeru kombinirao je različite vrste glazbenih stilova, od progresivnog jazza, post-bopa preko latino utjecaja i fusiona. Kroz čitavu svoju karijeru vodio je Pat Metheny Group, a uz to sudjelovao i u brojnim drugim projektima, različitim duetima ili solo projektima. Osvajao je brojne nagrade u polju jazza i sviranja gitare koje je teško i pobrojati, a i svirao je s nebrojenim legendama kako jazza, tako i brojnih drugih žanrova (npr. Ornette Coleman, Jim Hall, Herbie Hancock, Steve Reich, ali i David Bowie). Osim sjajne svirke, Pat Metheny je poznat i po razvoju vlastitih instrumenata.

Za one koji su ovaj petak odabrali ipak radije pogledati nogometnu utakmicu Turska – Hrvatska, mogu vam samo reći pogriješili ste. Čak unatoč tome što je Hrvatska navodno igrala odlično i napravila čudo (svaka čast, momci!), koncert Pat Methenya sigurno je bio bolji. Pat Metheny Trio, u kojem su osim slavnog gitarista nastupili i kontrabasist Larry Grenadier i bubnjar Bill Stewart jednostavno je bio pregenijalan.

Uvijek rado idem na Zagreb Jazz Festival. To je sjajan festival, koji zagrebačkoj publici svake godine omogući da uživo dožive glazbu nekih od najvećih imena svjetskog jazza (Ornette Coleman, Jack DeJohnette, Archie Shepp, Chick Corea, Roy Hanes, Wayne Shorter…). Međutim, mnogi od ovih glazbenika već su na zalazu karijere i često dođu na koncerte i jednostavno to odrade mehanički. Onda sam s jedne strane sretan jer sam npr. uživo vidio Jacka DeJohnetta, ali i jednako tako razočaran jer gledam nekakvu legendu koju sam do sada samo slušao kako svira bravure na snimkama kako nezainteresirano sjedi i odrađuje. Prije koncerta Pat Methenya strahovao sam da bi nas mogla zadesiti ista sudbina.

No, moram reći da je bilo upravo suprotno! Pat Metheny Trio odsvirao je nevjerojatno kvalitetan koncert. Koncert kroz koji nam je Metheny odlučio predstaviti sve ono čime se bavio tijekom dugogodišnje karijere i čime se danas bavi.

Počelo je trima skladbama koje su kao duet izveli sam Pat i kontrabasist Grenadier. Oni, naime, sada imaju turneje po Americi gdje nastupaju kao duo, pa su zagrebačkoj publici odlučili pružiti i dio tog doživljaja. I hvala im. Za taj duet mogu samo reći da je nevjerojatan.

Dok sam slušao njih dvojicu kako sviraju, razmišljao sam o toj glazbi, ona zvuči kao da sama sebe svira. To su bravurozne solaže, ali tako melodične i tečne, tako prirodne, tako jednostavne, da sam više puta promislio kako bi uopće u bilo kojem trenutku bilo moguće odsvirati nešto drugo. Glazba koja teče sama od sebe, i dva glazbenika koja tu, eto, stoje, kao nešto sviraju i jednostavno uživaju. Prekrasno.

Na četvrtoj skladbi ovom dvojcu pridružio se i bubnjar Stewart. On se savršeno uklopio u opću tečnost glazbe i svojim kompleksnim, ali nenametljivim improvizacijama donio jedan novi nivo glazbi. A, kada je odsvirao solo, točno smo mogli vidjeti kako on ne shvaća bubanj kao isključivo ritamski instrument, već kao glazbeni instrument, koji ima svoju melodiku i svoje tonove koje ovaj majstor i te kako zna razlikovati i iskoristiti.

Publika je bila oduševljena, a ono što je najvažnije, glazbenici na pozornici nisu odrađivali, već su iskreno uživali u svojoj glazbi i dali sve od sebe da se pokažu u najboljem svjetlu. Ili, kako je jedan moj prijatelj to divno sročio: “Cijenim kada se muzičari oznoje zbog publike!“.

Međutim, svi smo mi znali da je Pat Metheny vrhunski glazbenik, ali zanimalo me kako će nam dati presjek svoje karijere kroz ’70-e i ’80-e godine. I baš dok sam o tome razmišljao, Pat pritišće jednu od brojnih pedala koje su se nalazile ispred njega, i zvuk gitare pred mojim ušima pretvara se u zvuk syntha kakvog se ne bi posramili ni Chick Corea ili Herbie Hancock u najboljim danima.

S jedne strane, to je bilo sjajno, jer i to je nešto što sam želio čuti od Methenya, i sjajno je kako Metheny prilagođava svoje ideje i način svirke i razmišljanja zvuku gitare koji trenutno ima. S druge strane, ovdje imam jedinu zamjerku na čitav koncert, jer u momentu kada je Metheny promijenio zvuk gitare, Bill i Larry su nekako ostali na istom nivou i u tom trenutku kao da je taj njegov synth zvuk malo previše odskakao od ostatka benda.

Kad je to krenulo, očekivao sam da tada počinje, i da će krenuti s vađenjem instrumenata vlastite proizvodnje, s pet vratova, gitarama i basevima na jednom instrumentu i slično. No, upravo suprotno, Pat vadi akustičnu gitaru i spušta atmosferu s dvije balade. Kada kažem ‘spušta atmosferu’, nemojte me krivo shvatiti. Obje balade bile su vrhunski odsvirane od strane sve trojice muzičara, i točno se moglo vidjeti kako svi muzičari dobro slušaju i svjesni su u kojem tipu pjesme se nalaze i kako svojim idejama moraju doprinijeti atmosferi pjesme.

Stvar koju moram prigovoriti je ozvučenju za vrijeme te dvije balade. Naime, te dvije balade Bill Stewart svirao je metlicama. I iako je on to vrhunski odsvirao, taj zvuk snare bubnja i zvuk ‘metenja’ po koži snarea bio je malo preglasan. I onda se taj zvuk metenja, čiji smisao da stoji u pozadini i daje osjećaj, malo previše gurao u prvi plan. No, ne mogu ovo zapravo prozvati nedostatkom, budući da sam kao akreditirani novinar stajao na nogama uz sam zid kina SC, gdje zvučna slika vjerojatno nije ista kao ona koju je čula publika.

Nakon dvije balade više uopće nisam mogao ni slutiti što bi moglo uslijediti. A uslijedila je demonstracija jednog solo projekta Pat Methenya. Naime, njegova roadie dodala mu je novu gitaru. Četrdesetdvožičanu gitaru Pikasso njegove vlastite izrade. Kao prvo, kada vi njega vidite kao pojavu s Pikassom, to je samo po sebi genijalno, bez da odsvira ijedan ton. A onda, kada počne svirati, cijelo vrijeme se pitate kako se on uopće snalazi na tom instrumentu, što svira kojom rukom, i gdje su još dva muzičara koja sviraju s njim, jer naprosto nije moguće da jedan čovjek sve to sam svira. E, pa moguće je. I ne samo da je moguće, nego je i vrhunski.

I, što sad? Kako ovo nadmašiti? Dok sam razmišljao o tome, došli su roadiei i maknuli crne plahte s nekakvih ormara koji su bili prekriveni na pozornici i za koje mi nismo imali pojma što su. I, pod laganim svjetlima kina SC, ni nakon što su ih ovi otkrili, nisam mogao vidjeti o čemu se radi. Prekinuo me Pat koji je počeo svirati.

Sve je spojeno tako da, dok on svira, čuje se ksilofon (uz gitaru) i iz tih ormara svjetle nekakva svjetla. A on, koristeći loop pedalu, odsvira dionicu i pusti je da se ponavlja. I onda mi je tek postalo jasno što se događa. U ormarima su se nalazili analogni instrumenti (ksilofon, zvončići, def, cowbell, harmonika…) koji imaju male batiće sa žaruljama. I svi ti instrumenti bili su spojeni na nekakav procesor u koji je uključena Patova gitara. Tako da je Pat prvo odsvirao dionicu gitare uz koju svira ksilofon i to pustio u loop. Zatim dodao dionicu gitare koju prate cowbellovi u loop. Pa harmonika. Pa činele. Pa zvončići. I onda je u jednom trenutku stao svirati.

U tom trenutku na pozornici je jednostavno bio nevjerojatan prizor. Hrpa instrumenata koja sama svira s bezbroj lampica koje se pale i same sviraju krasnu harmonijsku kompoziciju, dok naš glavni junak stoji i ponosno gleda u tu tehničko-glazbenu kreaciju. Kao iz filmova Tima Burtona.

A onda se na pozornicu vraćaju Bill i Larry i trio nastavlja svirku, uz pratnju svih ovih instrumenata i svjetala. To je jednostavno fantazija i vrhunac kakav se ne da nadmašiti. U trenutku kada trio zazvuči kao simfonijski orkestar, teško je ići dalje. Jedini problem je što se nije moguće odlučiti je li efektniji vizualni ili audio dojam.

Publika je ovo pozdravila nevjerojatnim ovacijama. Vidjelo se da su svi oduševljeni viđenim, i da cijene trud trija. A vidjelo se i da trio uživa, uostalom, pokazali su to vrativši se čak dvaput na bis (danas je vraćanje na bis jednom već postalo tradicija, tako da se taj prvi bis u stvari gotovo i ne broji?).

Sve u svemu, vjerujem da je mnogo ljudi uživalo dok je gledalo kako Hrvatska melje Tursku 3:0. Ali, mi koji smo imali sreću biti u prepunom kinu SC ove večeri na koncertu Pat Metheny Trija, pobijedili smo puno više. I ne mogu vam opisati koliko mi je drago da sam i ja bio član tog masovnog pobjedničkog tima.